Prije dvije godine Njemačka je imala veliku potrebu objasniti ostatku Europe prednosti politike otvorenih vrata. Sukladno tome znatan dio programa na jednom studijskom putovanju, na kojem sam i ja sudjelovala, bio je posvećen migrantima i njihovoj integraciji, s naglaskom da će taj novi ljudski potencijal obogatiti Njemačku različitošću. Ono što smo prethodno znali, vidjeli svojim očima i čuli od voditelja njihova saveznog policijskog odjela za antiterorizam, upućivalo je na upravo suprotan zaključak: da će nekontrolirana imigracija proizvesti nove sigurnosne rizike, ali i radikalizirati društvo i političku scenu na temi migranata. U sjećanju mi je ostala optimistična opaska prevoditeljice: ‘A onda ćemo imati još raznobojniju nogometnu reprezentaciju nego danas. U bojama je bogatstvo.‘ Nogomet je i tada bio baš aktualan, jer je upravo završilo Europsko nogometno prvenstvo, na kojem legendarni ‘manschaft‘ baš nije prošao sukladno očekivanjima, ne stigavši do finala.
>>> Marinko Škare: Ako sanjamo naslov svjetskog prvaka, možemo sanjati i ekonomski savjet
Njemačka snagu demonstrira automobilima, a nacionalni identitet superiornošću u nogometu. Angela Merkel svoju političku koncepciju temeljila je na tim dvjema točkama. Mesut Özil joj je pokazao da je njezin ‘manschaft‘ poražen, kao i njezina migracijska i integracijska politika.
Sjetila sam više puta ovih dana tog oduševljenja službene prevoditeljice budućom još višebojnijom njemačkom reprezentacijom. I kada se ‘manschaft‘ raspao, ne prošavši skupinu na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, na opće iznenađenje i šok u Njemačkoj. I još prije toga, kada se onako potiho govorilo koliko je rizično s njemačke strane temeljiti igru reprezentacije na igraču turskog podrijetla Mesutu Özilu (objasnili su mi da je on u ‘manschaftu‘ zapravo dirigent igre kao Luka Modrić kod nas), a nakon što se zajedno sa svojim reprezentativnim suigračem Ilkayem Gündoganom slikao s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom, uz poruku – ‘Moj predsjednik‘.
Özilova politička poruka
Slika je imala duboku političku poruku. Naime, ovdje nije riječ samo o tome da igrač dvojnog državljanstva ima dvije domovine, dva predsjednika pa da sukladno demokratskim pravilima može nekome dati i predizbornu potporu. Bilo je to političko i vrijednosno svrstavanje Özila i Gündogana uz Erdoğanov vrijednosni i politički sustav, u trenutku kada mu je Njemačka zabranila dolazak na svoj teritorij i u vrijeme kada se Erdoğan otvoreno stavio na čelo panislamističkog pokreta i otvoreno zagovara islamizaciju Europe, poglavito Njemačke. Özil ima pravo i na takav izbor. No onda je i logično pitanje, može li Özil istinski, ne samo nogom i glavom, već i punim srcem igrati za njemačku reprezentaciju?
>>> Višnja Starešina: Nakon sve izglednijeg odlaska Angele Merkel, nova Europa ostaje bez lidera
Ako su Erdoğanove vrijednosti njegove vrijednosti, onda je odgovor nužno negativan. Ali zarobljena u samonametnutoj političkoj korektnosti, Njemačka nije bila u stanju suočiti se s tom dvojbom. Zbog iste političke korektnosti o tome se tek šuškalo nakon što se vidjelo da Özil ne ulazi baš s mnogo entuzijazma u utakmice. Tek danas predsjednik Bayerna Uli Hoeness usuđuje se primijetiti da je Mesut Özil ‘zadnji put dobio duel prije Svjetskog prvenstva 2014.‘ i da prema sportskim rezultatima već odavno nije trebao biti u reprezentaciji. Ali tko danas vjeruje da je riječ o sportskim kriterijima? Jer, Özil je u međuvremenu postao politički pobjednik.
Nijemac u pobjedi, imigrant u porazu
Premda zaista ne dijelim Erdoğanove vrijednosti, moje su simpatije u ovom slučaju na strani Mesuta Özila. Jer zdrava se Europa ne može graditi na zatvaranju očiju i politici samoobmane.
Ovih je dana Mesut Özil zakucao na vrata kancelarki i njezinoj integracijskoj politici, i Njemačkoj i Europskoj komisiji. Sam je objavio da je odlučio otići iz njemačke reprezentacije jer ne poštuju njegove turske korijene, optužujući navijače i političare za rasizam i ksenofobiju i, stavljajući se u poziciju žrtve, poručio: ‘Nijemac sam kad pobijedimo, a imigrant kad izgubimo.‘ U maniri velikog vezira R. T. Erdoğana, održao je političku lekciju Njemačkoj i pogodio je kancelarku Merkel u njezine najslabije točke, gotovo kao Donald Trump.
Naime, za razliku od drugih država koje snagu demonstriraju vojskom, Njemačka, opterećena iskupljivanjem Hitlerova nasljeđa, snagu demonstrira automobilima, a pokazivanje nacionalnog identiteta izmješteno je u – ‘manschaft‘, u superiornost u nogometu. Angela Merkel je političku koncepciju zasnivala na tim dvjema točkama: ulažući ratio u industriju, a poticajne nacionalne emocije u ‘manschaft‘. I osobito se čuvajući optužbi za rasizam i ksenofobiju.
Özil joj je pokazao da je njezin ‘manschaft‘ poražen, kao i njezina migracijska i integracijska politika. A ima sve izglede postati ikona ojačane islamske zajednice u Njemačkoj i Europi. Kao pravi veliki vezir svoga predsjednika. I premda zaista ne dijelim Erdoğanove vrijednosti, moje su simpatije u ovom slučaju na strani Özila. Jer zdrava se Europa ne može graditi na zatvaranju očiju i politici samoobmane.