Vještica‘ ima više zajedničkog s filmovima Terrencea Malicka i njegovim vizualnim slavljenjem panteizma ili pak s najboljim psihološkim oporim dramama nego s modernim hororcima koji ponajviše funkcioniraju poput idejno jeftinih tematskih parkova strave. Poetika straha ljepše je plesala samo u filmovima Nicolasa Roega i talijanskog luđaka Darija Argenta. Debitant Robert Eggers vratio je atmosferu u moderni film strave, a to su prepoznale i publika i kritika. Pseudofolk-priča smještena je u 17. stoljeće, a simbolika i dijalozi također su inspirirani tim razdobljem rane povijesti Sjedinjenih Američkih Država. No ‘Vještica‘ je, zapravo, vrlo moderan, čak subverzivan film. Abrahamove religije i kult obitelji ovdje uništavaju zdrav razum i ograničavaju individualnu slobodu, a sotonizam, koji se da preživi hrani djecom i muškarcima, igra ulogu protofeminizma. Eggers je izvrstan i u radu s glumcima. Anya Taylor-Joy blista kao utjelovljenje nevinosti i senzualnosti u jednom biću, a posebno treba istaknuti Ralpha Inesona, vlasnika najimpresivnijeg baritona u glumačkom svijetu.