U dobroj vjeri da su zajedno jači i da imaju barem dvostruko više izgleda za uspjeh, dvojica dugogodišnjih prijatelja i kolega odlučili su zajedničkim snagama krenuti u biznis. Zajedno su razradili plan, zajedno osnovali tvrtku i zajedno u nju uložili podjednak iznos početnoga kapitala. Podijelili su među sobom uloge, zacrtali da će raditi od jutra do sutra, zajedno gorjeti u žaru tržišne borbe i upustili se zajedno u tu utakmicu visokog rizika. Bili su za nju krajnje nespremni i odmah u startu napravili nekoliko početničkih pogrešaka, među njima i jednu krupnu.
>>> Forum obiteljskih poduzeća – Oberman: Firma mi je kao dijete, teško sam se riješio svojih prava
Ta će im se vrlo brzo početi obijati o glavu i rezultirati najprije frustracijama i svađama, zatim dugovima i agonijom, a na kraju stečajem i likvidacijom tvrtke. Ključna pogreška tih poduzetnika početnika bila je ta što su toliko naivno vjerovali jedan drugom i bili blaženi u svom neznanju o pravilima poslovnih partnerstava da osim vrlo šture dokumentacije o osnivanju tvrtke baš ništa među sobom nisu regulirali nikakvim ortačkim ugovorom.
Među starijom gardom poduzetnika još je snažna svijest da se najlakše može dogovoriti i raditi s članovima vlastite obitelji. Na krilima startup-kulture i europskoga projektnog načina razmišljanja, koji poslovno partnerstvo doživljava poželjnim, polako se mijenjaju i domaći trendovi.
Usmena riječ i dogovor o podjeli poslova, pokazalo se već u prvim tjednima zajedničkoga poslovnog pothvata, jednom od partnera nisu značili ništa i taj će vrlo brzo izigrati povjerenje onoga drugog. Prvi je partner počeo sve više izbjegavati preuzete obveze i inzistirati na poslovnim potezima bez jasne ekonomske i bilo kakve logike, a onda uz opravdanje teške obiteljske i financijske situacije pronašao honorarni posao kojemu je ubrzo počeo posvećivati gotovo sve vrijeme i energiju, a poslovnog partnera ostavio da se sam koprca u produžecima utakmice. Umjesto usredotočenosti na postizanje ciljeva, u maloj je tvrtki na samom početku nastupio kaos u kojemu se nije znalo tko pije, tko plaća, a komunikacija između poslovnih partnera svela se na noćne iscrpljujuće telefonske razgovore, povremene sastanke i žestoke svađe.
Klasične partnerske zamke
Opisani slučaj pokazuje klasične probleme, izazove i zamke u koje upadnu neiskusni, površni i nekompatibilni suradnici koji su se na poslovno partnerstvo odvažili bez dovoljno pripreme, ne poznavajući karakter, kapacitete, navike i životne okolnosti onoga drugog. Slučaj pokazuje i da se zajednički poslovni identitet nikako ne može temeljiti samo na međusobnom povjerenju, da je poslovno partnerstvo mnogo više od zajedničkog rada dvoje ljudi te da bi prije ulaska u poslovno partnerstvo trebalo jasno definirati sva pravila djelovanja partnera i pripadajuću pravnu odgovornost.
Više povjerenja
Da je partner s većom dozom etike i entuzijazma tada poznavao osnove teorije poslovnih partnerstava i informacije o učestalosti razilaženja poslovnih partnera, vjerojatno bi dobro promislio prije odluke hoće li baš s tim partnerom i hoće li se uopće upuštati u taj projekt. Manjkali su mu, uz ostalo, rezultati istraživanja koji pokazuju da čak 65 posto visokopotencijalnih startupova propadne upravo zbog razilaženja poslovnih partnera, bilo kao rezultat nepremostivih razlika u shvaćanju svijeta bilo zbog pomanjkanja interesa jednoga od njih. Za poduzetništvo malo spremniji partner nije uzeo u obzir da je iznimno važno s partnerom dijeliti uvjerenja i vrijednosti, posjedovati komplementarna najmanjeg uspjeha presudno jasno definirati zajednički cilj, držati se inicijalne vizije, uskladiti financijska i druga očekivanja i do u detalje precizno odrediti podjelu uloga i odgovornosti. Ispostavilo se i da među rizike i opasnosti nisu bili uvršteni mogući ishitreni potezi jednog od partnera niti alati i mehanizmi za ublažavanje posljedica odnosno za sankcioniranje nepredviđenih poteza.
>>> Kako bezbolno riješiti vlasnički odnos?
Poslovni partneri iz opisanog slučaja na papir nisu stavili nikakve objektivne indikatore kojima će se koristiti za mjerenje i praćenje uspjeha, kako će isplaćivati i mjeriti vrijednost uloženog truda i dobivenih rezultata niti su predvidjeli izlaznu strategiju pokaže li se da jedan želi svojim putem. Vjerovali su samo da će im biti lakše i brže uspjeti ako podijele inicijalne troškove i ako svatko od njih bude odgovoran za svoj segment poslovanja, entuzijastično i naivno krenuli pa brzo izgorjeli.
Dobro i loše s obitelji
U 30-ak godina poduzetničke povijesti u Hrvatskoj se za klasično i prema pravilima pravne i ekonomske struke utemeljeno poslovno partnerstvo i dalje odlučuje znatno manje poduzetnika nego što je onih koji u poduzetništvo kreću kao vukovi samotnjaci odnosno potpomognuti članovima svojih obitelji. No i to se pomalo mijenja na krilima milenijske startup- kulture i europskoga projektnog načina razmišljanja koji poželjnim doživljava poslovno partnerstvo, no među starijom gardom poduzetnika mnogo je snažnija svijest da se lakše može dogovoriti s članovima vlastite obitelji i u njih se ima više povjerenja.
Osnivači tvrtki vode se mišlju da će se članovi njihovih obitelji, ako već nisu, kad-tad uključiti u poslovanje tvrtke i pritom biti lojalni, solidarni i dijeliti s njima sustav vrijednosti te da će tvrtka samim time biti stabilnija nego ona u vlasništvu partnera koje ne povezuju nikakvi drugi zajednički interesi ni krvne veze. Uz prednosti koje se svode na posvećenost obitelji poslovanju, homogeniju organizacijsku strukturu i usmjerenost na dugoročniju stratešku perspektivu razvoja poslovanja, svjesni su oni i nedostataka, uglavnom nepotizma, mogućih sukoba unutar obitelji i problema nasljeđivanja.
>>> Kako postići ravnotežu između privatnog i poslovnog u obiteljskoj tvrtki
Pitanje transfera vlasništva i upravljanja poduzećem nakon povlačenja osnivača jedan je od glavnih problema obiteljskih poduzeća uopće, s kojim se ovdašnje tvrtke osnivane devedesetih godina prošloga stoljeća tek počinju polako suočavati.
Prema rezultatima Business Transfer Barometra, europskog istraživanja koje u Hrvatskoj provodi Centar za politiku razvoja malih i srednjih poduzeća i poduzetništva (CEPOR), u rizičnoj je skupini 5300 poduzeća s oko 57.000 zaposlenih. Istraživanje pokazuje da vlasnici tvrtki mahom nisu svjesni složenosti i važnosti transfera vlasništva te da uglavnom nisu ponudili nikakva rješenja kako će se tvrtka održati nakon njihova povlačenja u mirovinu. Isto istraživanje pokazuje da većina njih preferira članove obitelji kao potencijalne nasljednike i kao glavne razloge navode mogućnost prenošenja povoljnih prilika na djecu, osiguranje kontinuiteta nasljedstva, održavanje obiteljskog zajedništva, generiranje financijskih prednosti i blagostanja, osiguranje osobnih interesa u starosti, zaštitu pouzdanih i vjernih zaposlenika i omogućavanje obiteljske financijske sigurnosti.
Rizik od nestajanja
Rezultati istraživanja u zemljama s duljim kontinuiranim stažem slobodnog tržišta pokazuju, međutim, da samo 30 posto obiteljskih poduzeća preživi transfer poslovanja na drugu generaciju, a samo 10 posto na treću. Praksa pokazuje i da se prijenos poslovanja u obiteljskim tvrtkama na članove obitelji ponajprije odnosi na upravljačka prava, dok se prijenos vlasništva najčešće definira oporukom za života vlasnika odnosno ostavinskom raspravom nakon njegove smrti.
>>> Životni i poslovni putevi poduzetnih braće i sestara vrlo su slični
U nedostatku zainteresiranih članova obitelji koji bi nastavili upravljati tvrtkom vlasnici obiteljskih poduzeća počinju razmatrati i druge modele, poput prodaje zaposlenicima ili trećim osobama. Praksa već bilježi i slučajeve vlasnika koji ne uspijevaju pronaći zainteresirane poduzetnike koji bi od njih preuzeli poduzeće i nastavili razvijati poslovanje, pa su se očekivano, u nedostatku razvijenog sustava kupoprodaje tvrtki kakav poznaju ekonomski razvijenije zemlje, zbog nemogućnosti preuzimanja mogle dogoditi masovnije likvidacije potpuno zdravih poduzeća.