Kunu vidim kao zakopano blago koje desetljećima trune nagrizano zakonom o HNB-u, čvrstim tečajem, valutnom klauzulom, vanjskim zaduživanjem države, internom devalvacijom... Kad bismo otkopali kunu, i dali joj da diše, lakše bismo postigli suglasje oko eventualnog uvođenja eura.
U prethodnom tekstu na ovom portalu jasno sam se deklarirao kao protivnik uvođenja eura. Nedavno sam se prepoznao i kao suverenist. Da preduhitrim moguće krive zaključke čitatelja koji nisu pratili moje ranije tekstove, naglašavam da sam još veći protivnik monetarne politike koja više od dva desetljeća iscrpljuje Hrvatsku. U skladu s tim, uz nametnuta ograničenja, ipak sam za što brže uvođenja eura. No, to je iznuđeni stav pri čemu se mora birati manje od dva zla. Postojeću kunu označio sam kao kvazieuro i kao takva je sigurno gora od eura.
Suvereno odricanje od suverene monetarne politike
U ovom kontekstu se netko može zapitati što zapravo zagovaram? Odgovor je jednostavan, zagovaram suverenu monetarnu politiku. Možda sam stvarno pravi suverenist. No, ni tu stvar ne postaje sasvim jasna. Zagovornici eura tvrde da cijelo vrijeme od uvođenja kune imamo suverenu monetarnu politiku što je samo formalno točno. Suštinski je to daleko od istine. Rekao bih da je ova monetarna politika suverena utoliko što smo se „suvereno“ odrekli suverene monetarne politike.
Mnogo je primjera koji govore da kuna nikada nije postala stvarna nacionalna valuta, te da je HNB mjenjačnica koja mijenja eure u kune i obrnuto. Koliko god se to činilo kao dobra dosjetka, ipak je duboko istinito. Svaka kuna u optjecaju, ukupna novčana masa je pokrivena stvarnim eurima međunarodnih pričuva HNB-a. HNB ne može izdati nacionalnu valutu ako istovremeno ne pohrani protuvrijednost u eurima. Ponekad je to osiguranje kune eurima bilo i jače. Ako tome dodamo visoku euriziranost države, gospodarstva te štednje i zaduženosti građana slika se upotpunjuje.
Ono što je licemjerno i cinično je da nositelji monetarne vlasti za to optužuju građane i njihovu povijesnu sklonost čvrstim valutama. Pravi krivci su zakonodavna, izvršna i monetarna vlast, svaka sa svojim doprinosom koje kuni nikada nisu dale šansu da postane prava nacionalna valuta. Sada se to pak koristi kao jaki argument za uvođenje eura. Možda nije prava usporedba, ali mi je upravo pala na pamet. Dileri navlače nove konzumente droge, a onda se pravdaju da čine dobro djelo jer zadovoljavaju potrebe svojih klijenata.
Osim ovih često spominjanih metafora u javnosti se ne spominje ekonomska teorija kakvu monetarnu politiku imamo, a ona govori da nemamo suverenu monetarnu politiku, ne zato što je nismo mogli imati već zato što smo tako odabrali. Problemi odabira monetarne politike teorijski su iskazani kao trilema monetarne politike otvorene ekonomije. Radi se o nužnosti izbora samo dvije odrednice monetarne politike od tri moguće: slobodno kretanje kapitala, fiksni tečajni režim, te suverena monetarna politika. Monetarnu trilemu predstavio je Robert Mundell, kasnije nobelovac, u vremenu kada je Sporazum iz Bretton Woodsa počeo pokazivati prve slabosti. Teorija je bila široku prihvaćena do posljednje ekonomske krize kada rasprave kreću u preispitivanje bilo u smjeru dileme bilo kvadrileme.
Prednost plivajućeg tečajnog režima
Kako je hrvatska monetarna politika formirana davno prije početka ovih rasprava, za ovo razmatranje te finese nisu bitne. Ukratko, od tri moguća izbora, naša vlast se odlučila za slobodu kretanja kapitala i praktično fiksni tečajni režim. Po mom sudu lošiji izbor od preostale dvije mogućnosti. Time više nije bilo prostora za suverenu monetarnu politiku. Ipak, u svim, pa i novim, ozbiljnim znanstvenim raspravama prevladava stav da plivajući tečajni režim daje prednost u prilagodbi otvorenih ekonomija na vanjske šokove. Prevedeno to znači lakši i brži izlazak iz šire ekonomske krize.
Ponekad se dobro složiti i s Miltonom Friedmanom, da Krugmana, Blancharda ili Stiglitza, za koga domaći „nezavisni“ analitičari tvrde da ne vidi širu sliku, posebno ne spominjem. To što formalno imamo plivajući tečajni režim samo zamagljuje nesuverenost monetarne politike. Raspon plivanja je premali i oscilirajući. Neki drugi su oprezniji u smislu da te pogodnosti ovise o stupnju integriranosti zemlje u globalne financijske tokove. Hrvatska s nerazvijenim tržištem kapitala i izuzetno malim udjelom izvoza u BDP-u teško da spada u tu skupinu.
Kako će nas euro dići s europskog dna?
Zagovornici eura će poentirati na način da ako nemamo suverenu monetarnu politiku onda se ničega ni ne odričemo uvođenjem eura. Logički gledano to je istina, ali je pravi problem što nismo imali suverenu monetarnu politiku i što je još bolnije, zauvijek se odričemo mogućnosti da je u jednom trenutku usvojimo. To je dobrim dijelom doprinijelo da dospijemo tu gdje jesmo, na dnu EU. Veliko je pitanje kako ćemo se s eurom, i uz neke nesporne pogodnosti, izvući iz te pozicije.
U pjesničkom zanosu, kunu vidim kao zakopano blago koje desetljećima trune nagrizano zakonom o HNB-u, čvrstim tečajem, valutnom klauzulom, vanjskim zaduživanjem države, internom devalvacijom, austerityem, oportunitetnim troškom međunarodnih pričuva i njihovim negativnim tečajnim razlikama, špekulativnim aprecijacijskim pritiscima, Balassa-Saumuelsonovim efektom i drugim manjim napasnicima. Otkopajmo kunu! Dajmo joj da diše! Dovedimo je na svjetlo pozornice i dajmo joj glavnu ulogu! Siguran sam da bi ona to opravdala na dobrobit velike većine. Onda ćemo jednog dana mnogo lakše postići suglasje oko eventualnog uvođenja eura.
Ne vjerujem da će ovaj tekst bilo što promijeniti, nije realno, ali naprosto moram pisati, iako i sam u sebi pjevušim: uzalud vam trud svirači.