Pišući nedavno o venezuelskoj kriptovaluti petro prisjetio sam se i svoje ideje o hrvatskoj kriptovaluti kriptokuni. Kriptokuna je bila dio rješenja problema blokiranih građana. Ideja se pojavila u nezahvalnom trenutku. S jedne strane naglo je počelo rasti nepovjerenje građana u kriptovalute nakon što je bitcoin izgubio dvije trećine svoje vrijednosti. S druge strane, što je vjerojatno i važnije, u to vrijeme je Vlada pripremala svoje zakonsko rješenje za problem blokiranih građana te prostora za natjecanje ideja nije ni bilo.
U međuvremenu je donesen paket zakona koji regulira tu problematiku i bez obzira na ekonomske učinke, problem je zaključen kao političko pitanje. Prema izjavi premijera otpisan je dug za preko 150.000 blokiranih građana što je vrlo usporedivo s mojim prijedlogom koji je trebao riješiti problem duga za 160.000 blokiranih građana. Promatrano na ovaj način ne bi se uopće trebalo osvrtati na moj prijedlog jer je učinak naoko isti, ali postoje ogromne razlike među tim rješenjima.
>>>Željko Garača: Rumunjsko ekonomsko čudo – opet!
Unatoč tome što problem nije više aktualan nalazim za shodno podsjetiti na moj prijedlog jer mislim da ima neke generičke osobine te može u budućnosti postati polazište nekome za neki novi prijedlog rješavanja nekog ekonomskog problema. Stoga ova objava ima dokumentacijsku funkciju da prijedlog bude trajno on-line dostupan s nešto više stručnih detalja nego je to bilo predstavljeno u nekim dnevnim novinama. Mreža pamti sve.
Članak ima i metodološko-edukativnu funkciju kako bi trebalo pristupati razradi inovativnih ideja. Usput, postoji problem s inovativnim idejama jer nisu nigdje potvrđene pa ih nije dobro primjenjivati, kako reče jedan stariji kolega iako se i on kune da bez inovacija ne možemo naprijed. Možda će mlađi biti hrabriji.
Početkom godine problem blokiranih je eskalirao u političkom smislu iako kao socijalni, ekonomski, pravni i moralni postoji duže vrijeme i vjerojatno će i dalje postojati bez obzira na usvojena zakonska rješenja. S ovim problemom će se u budućnosti morati pozabaviti neka druga vlada, jer koliko god to bio problem pojedinaca to je postao i problem države bez obzira koliko u tome ima pojedinačne odgovornosti blokiranih građana. Država je odgovorna što je dopustila da tako veliki broj građana dospije u probleme. Problem je postao tako velik da ga samo država može razriješiti za dobro pojedinaca, ali i društva u cjelini ma koliko se to ne sviđalo liberalnim zagovornicima.
>>>Željko Garača: Hoće li poživjeti venezuelska kriptovaluta petro?
U tom kontekstu prihvatio sam se zadatka da ponudim neko rješenje koje će biti inovativno. Već smo imali iskustvo neuspjeha pokušaja rješavanja ovog problema otpisom dugova. Uvijek sam bio protiv takvih rješenja, a istovremeno uvjeren da problem treba riješiti zbog potreba blokiranih građana, ali i za opće dobro. Problem je bio jasno definiran mnogobrojnim statistikama i izvješćima o problemima blokiranih građana. Trebalo je naći rješenje.
Na početku sam odredio načela koja se moraju poštovati pri predlaganju rješenja. Pitanje ustavne ravnopravnosti građana se nametalo kao prvo. Rješenje blokiranih građana ne smije biti na štetu ostalih, a poželjno je da i oni pri tome ostvare neke koristi. Rješenje ne smije biti poticajno za buduća neodgovorna ponašanja pojedinaca. Jednostrano rješenje za dužnike ne smije u cijelosti pasti na vjerovnike. Treba i njih zaštititi. U ekonomskom smislu predloženo rješenje ne smije povećavati deficit državnog proračuna i povećavati javni dug, ne smije se stvarati inflacijski pritisak te po mogućnosti treba ostvariti i neke pozitivne učinke koji bi se u konačnici pokazali kao rast BDP-a. Zahtjevno, možda nekome zvuči i nemoguće. Tim je zadatak bio izazovniji.
>>>Željko Garača: Planirane i projicirane stope gospodarskog rasta – neambiciozne i nerealne
U tako zadanim okvirima postavljeni su konkretni zadaci: osmisliti cjeloviti model, predložiti adekvatan financijski instrument, definirati potrebne ekonomske procese, odabrati tehnologiju, kvantitativno provjeriti ekonomske učinke te pripremiti zakonodavni okvir.
Polazna ideja je bila da država nekim oblikom fiskalnog novca potakne gospodarski rast angažiranjem postojećih, a neiskorištenih ekonomskih resursa. Ideja helikopterskog novca mi nije bila prihvatljiva. Razmatrajući postojeće financijske instrumente zaključio sam da niti jedan ne udovoljava zamišljenom konceptu. Neki od postojećih vrijednosnih papira, na primjer obveznice, su bili kandidati, ali mi se učinilo da je mnogo teže obaviti zakonske promjene tih vrijednosnica da udovolje zahtjevima modela nego definirati potpuno novu vrijednosnicu koja se može definirati novim zakonom bez potrebe izmjena drugih zakona. Prvi kandidat je bio hrvatski novčani bon, skraćeno HNB. Priznajem, s dosta ironije. Razmatrajući o prikladnoj tehnologiji, odluka je pala na blockchain kao moćnu, jednostavnu, dostupnu i nadolazeću tehnologiju, a onda se nametnulo samo od sebe da je ta nova vrijednosnica zapravo kriptovaluta u kategoriji „proof-of-authority“ i izbor naziva je pao na kriptokunu, skraćeno KK. Vrijednost prema kuni je jedan naprema jedan.
Ekonomski proces započinje tako da Ministarstvo financija emitira vlastitu kriptovalutu u iznosu od oko 16 milijardi KK i svakom građaninu dodijeli po 4000 KK. KK se mogu slobodno razmjenjivati, poklanjati, trgovati i sve bez poreza. Blokiranim građanima se za taj iznos odmah umanjuje dug, a ostali građani KK mogu trošiti samo na određene vrste usluga koje angažiraju do tada postojeće, a neiskorištene resurse. Vjerovnici koji su dobili KK na temelju svojih potraživanja mogu ih prodati državi. Za udio poreza u naplaćenim dugovima po nominalnoj vrijednosti, a za dio vlastitog prihoda po nekoj diskontnoj cijeni. Tako dobivenim kunama plaćaju svoje porezne obveze. KK, koje je otkupila, država uplaćuje u poseban fond iz kojeg se automatizmom podmiruju obveze blokiranih s najmanjim dugom. Cijeli tok KK i povezanih kuna prikazan je na shemama 1 i 2. Detaljan opis bi odnio previše prostora, a kažu da slika govori kao tisuću riječi.
Na shemi 1 prikazani su tokovi KK pri čemu su plavom bojom označeni tokovi kreiranja KK, zelenom bojom tokovi cirkuliranja KK, a crvenom bojom povlačenje KK, odnosno njihovo poništavanje.
Shema 1: Tokovi KK
Na shemi 2 prikazani su tokovi kuna koje je država platila za otkup KK od vjerovnika, pružatelja novih usluga te od građana. Crvenom bojom su označeni tokovi koji predstavljaju dodatne rashode proračuna, a plavom bojom tokove koji povećavaju prihode proračuna. Zelenom bojom su označeni tokovi unutar gospodarstva pružanjem novih usluga plaćenih s KK. Za svaku kategoriju je određen diskont pri otkupu pa tako za građane koji KK žele odmah pretvoriti u kune on iznosi 90 posto, odnosno otkupna cijena je samo 10 posto nominalne vrijednosti. Za vjerovnike otkupna cijena je mnogo povoljnija. Porezi sadržani u ovako naplaćenim potraživanjima se otkupljuju po punoj nominalnoj vrijednosti, a za čisti prihod diskont je oko 50 posto ovisno o kategoriji vjerovnika.
Shema 2: Tokovi kuna
Na konceptualnoj razini sve je dobro izgledalo, ali je bila potrebna i kvantitativna provjera učinaka za odabrani scenarij. Za to sam koristio svoj sistem dinamički simulacijski računalni model. Ključni element simulacijskog scenarija je da građani s KK mogu platiti zimovanje u jadranskim hotelima koji sada zimi ne rade. Uz poznati odabir ostalih parametara scenarija, učinak na ukupni dug blokiranih građana, simulacijski model je dao sljedeću projekciju prikazanu na Grafu 1. Ukupni dug blokiranih građana od oko 43 milijarde kuna smanjio bi se za preko 18 milijardi kuna na manje od 25 milijarde kuna u roku od 3 godine.
Graf 1: Kretanje duga blokiranih građana
Prema istom scenariju, učinak na deficit/suficit proračuna te dodatni kumulativni rast, simulacijski model je dao sljedeće projekcije prikazane na grafovima 2 i 3. U roku od 5 godina ostvario bi se dodatni rast od preko 10 posto BDP-a kumulativno te suficit državnog proračuna od oko 600 milijuna kuna kumulativno.
Graf 2: Kumulativni rast BDP-a
Graf 3: Kumulativni suficit državnog proračuna
Predloženi model nije prošao ozbiljan recenzijski postupak te možda ima mane kojih nisam svjestan pa ne mogu ni tvrditi da je rješenje dobro. Moguće je i da je odabrani scenarij preoptimističan. Unatoč tome mi se činilo da je vrijedan ozbiljne rasprave, ali rasprave nema. Zašto razrađena ideja koja možda vrijedi desetke milijardi kuna ne zaslužuje desetak sati ozbiljne stručne rasprave? Zašto se to ponavlja? Izgledi da se to sada dogodi su mali. Nije više politički trenutak. Stoga sam želio samo još jedanput podsjetiti na ovu ideju prije nego li je prepustim samo uspomenama.
Napomenuo sam na početku da model ima generička svojstva i da bi se mogao preraditi za neke druge projekte. S obzirom da je u suštini predloženog scenarija korištenje slobodnih turističkih kapaciteta možda bi Ministarstvo turizma moglo razmisliti o ovome u sklopu svog projekta CRO kartice.
Ovo možda nije bilo rješenje problema, ali sam protiv primjene rješenja koja to sigurno nisu.
Uvik kontra!
Autor: Prof. dr. sc. Željko Garača
Pratite nas na društvenim mrežama [mks_social icon="facebook" size="48" style="square" url="https://www.facebook.com/lider10media/" target="_blank"][mks_social icon="linkedin" size="48" style="square" url="https://www.linkedin.com/company/lider-press-dd/" target="_blank"][mks_social icon="twitter" size="48" style="square" url="https://twitter.com/lider_press" target="_blank"][mks_social icon="instagram" size="48" style="square" url="https://www.instagram.com/lider.media/" target="_blank"]