Hrvatska je na europske adrese uputila pismo namjere o ulasku u Europski tečajni mehanizam (ERM II), čime je učinjen prvi formalni korak prema sudjelovanju u tom „čistilištu“ koje prethodi ulasku u „raj“ eurozone. Uz neke objektivno povoljne učinke, zagovornici eura posebno naglašavaju da neće doći do osjetnog povećanja cijena, koristeći to kao najjači argument u „javnoj“ raspravi. I to je istina, ali to uopće nije argument. Zagovornici uopće ne govore o nedostacima i zamkama uvođenja eura, kao da ih nema. A ima ih i to vrlo ozbiljnih.
Kao gorljivi protivnik uvođenja eura osjetio sam duboko razočarenje spomenutim činom iako nije nikakvo iznenađenje. Zapitao sam se čemu uopće više pisati o ovoj temi? Ipak, savjest mi ne da mira. Sam formalni postupak guvernera i ministra financija nije razočarenje. Razočarenje je prije svega u tome što se provodi politika koja nema dovoljnu podršku niti u javnosti niti u akademskoj zajednici. HNB ima svoja istraživanja koja govore o prevladavajućoj podršci javnosti. S druge strane postoje nezavisna istraživanja koja govore potpuno suprotno. Protivnici uvođenja eura su ignorirani bez pravog argumenta zašto nisu u pravu.
Euro bar neće štetiti izvozu
Čak su i izvoznici odustali. Par dana ranije održana je Liderova konferencija Pametni znaju čemu služi izvoz. Malo je nedostajalo da konferencija protekne bez spominjanja tečaja i tečajne politike te problema koji izvoznici imaju zbog nje, što je godinama bila nezaobilazna tema. Nitko se ne uzrujava kada najbolji izvoznik konstatira da je zbog tečajne politike u zadnjih pet godina izgubio 90 milijuna kuna, cijelu jednu novu tvornicu, stotinjak novozaposlenih, još veći izvoz. Nakon ogromnih šteta koje je tečajna politika proteklih 25 godina nanijela izvoznicima i gospodarstvu u cjelini, preostala im je samo želja da se euro što prije uvede. Živi nada da euro ne mora donijeti posebne dobrobiti, ali bar neće praviti novu štetu. Možda su izvoznici u pravu kada je njihova pozicija u pitanju, ali bojim se da je ovo vjerovanje pomalo naivno kada je ukupno gospodarstvo u pitanju.
Pitanje konvergencije, približavanje razvijenosti hrvatskog gospodarstva prosjeku EU nedovoljno se razmatra i uzima se zdravo za gotovo da će uvođenje eura pridonijeti bržem gospodarskom rastu Hrvatske od prosjeka EU. Stvar se komplicira jer prosjek EU ubrzano dižu oni koji nisu u eurozoni pa iako za sada rastemo brže od eurozone, prosjek EU nam izmiče. U nedostatku, po mom sudu, relevantnih znanstvenih istraživanja ove problematike, poslužit ću se paralelom između zemalja eurozone i Hrvatske s eurom s jedne strane te regija unutar jedne stare članice eurozone.
Poticanje jaza između razvijenih i nerazvijenih
Italija je članica eurozone od samog početka, od 1999. godine. Nekada jedno od najmoćnijih gospodarstava svijeta danas je u velikim problemima. Mnogi smatraju da su ti problemi dobrim dijelom posljedica eura, ali ovom prigodom to ostavimo po strani. Neki problemi pak postoje od ranije. Poznata je razlika u razvijenosti sjevernih i južnih regija Italije. Prema stavu zagovornika eura o njegovom neupitnom doprinosu konvergenciji mogli bi očekivati da će se ta razlika smanjivati i među regijama, a ne samo među državama. Podaci pak govore drugačije. U proteklih 20 godina sjever Italije imao je kumulativni rast BDP-a od oko 57 posto, dok je u istom razdoblju jug imao kumulativni rast BDP-a od oko 40 posto. Na djelu je snažna divergencija od relativnih 17 posto, ali u apsolutnim vrijednostima slika je još gora. Prije 20 godina sjever je bio 3,3 puta bogatiji od juga, a danas je 3,7 puta bogatiji. Pri tome je prirast bogatstva sjevera pet puta veći od prirasta bogatstva juga. Nema ni „k“ od konvergencije. Nema valutnog rizika, nema transakcijskih troškova, nema rasta cijena, ima nižih kamata, ali nema konvergencije. Što više, ima divergencije. Da je razmatran krajnji jug Italije zaključci bi bili još porazniji.
Da se ova paralela Hrvatske s eurom u odnosu na eurozonu i regija Italije dodatno prisnaži, evo jednog detalja. Naša Dalmatina neodoljivo me podsjeća na Stradu del sole. Svrha im je da bogatiji sjevernjaci što lakše dođu na odmor na jug i ostave nešto novaca koje smo im prije dali kupujući njihove proizvode. Posljedice koje iz toga proizlaze nisu ohrabrujuće. S turizmom nema konvergencije.
Postoji i jedna bitna razlika u ove dvije situacije. Mnogi smatraju da bi fiskalna unija uz monetarnu uniju otklonila mnoge probleme manje razvijenih država EU i potakla bržu konvergenciju. Može se reći da je Italija fiskalna unija u kontekstu regija. U pokušaju da smanji jaz između juga i sjevera, Italija je imala niz fiskalnih mjera, ali njihov rezultat nije zadovoljavajući. Stoga i u slučaju EU treba biti oprezan i ne očekivati previše ni od eventualne europske fiskalne unije iako može biti korak u dobrom smjeru, ali mislim da ne može kompenzirati suverenu monetarnu politiku.
Uz sva obećanja monetarne i izvršne vlasti rekao bih da ovdje vrijedi stara izreka:
Bojim se Danajaca i kad darove donose.