Najava američke administracije da će zaustaviti izdavanje licenci za LNG terminale izazvala je pravu buru, no posljedice te odluke neće biti ni izbliza dramatične kako se ponegdje tumači. Što se točno dogodilo u petak u Bijeloj kući? Predsjednik Joe Biden donio je odluku da se privremeno zaustavi odobravanje dozvola za izvoz LNG-a iz novih projekata. Ukratko, američka vlada namjerava ponovno procijeniti klimatske kriterije koji se koriste za odobravanje takvih objekata. Potez je to koji je odmah oduševio klimatske aktiviste, a donijet će pauzu u izdavanju dozvola za gradnju novih LNG terminala sve do izbora 5. studenog.
Bez utjecaja na saveznike
- Tijekom ovog razdoblja, provest ćemo detaljnu procjenu utjecaja izvoza LNG-a na energetske troškove, američku energetsku sigurnost i naš okoliš - izjavio je Biden u priopćenju koje prenosi Reuters. Posljednja procjena kapaciteta američkih izvoznih LNG terminala provedena je 2018. godine kada su iznosili 112 milijuna kubika dnevno. Od tada su se kapaciteti utrostručili, a s najavljenim novim projektima trebali bi postati još i veći do 2030. godine. Podsjetimo, SAD je prošle godine postao najveći svjetski izvoznik ukapljenog prirodnog plina.
Svima koji su pomislili da će Europa ostati bez američkog plina nakon što joj je Rusija uskratila glavninu nekadašnjih količina zbog podrške Ukrajini u obrani od kremaljske agresije, američka je administracija poručila kako se ‘pauza u odobravanju dozvola neće odraziti na saveznike‘. I glasnogovornik Europske komisije izjavio je kako Bidenova odluka neće imati nikakve kratkoročne i srednjoročne utjecaje na sigurnost opskrbe EU-a. Podsjetimo, u posljednje dvije godine količine američkog plina za Europu značajno su skočile. Tako je EU prošle godine uvezla 45,6 milijuna tona LNG-a od čega je gotovo polovica došla iz SAD-a. Godinu ranije europski uvoz iznosio je 40,4 milijuna tona, a 2021. tek 15,8 milijuna tona, prema podacima S&P Global Commodity Insights.
Energetski stručnjak Davor Štern ističe kako je u Americi sva proizvodnja plina u privatnim rukama, a u posljednjih nekoliko godina SAD je od velikog uvoznika plina postao veliki izvoznik. - Međutim, toliko povećanje proizvodnje rezultat je primjene tehnologije frackinga koja izaziva veliku ekološku štetu. Pretpostavljam da je to razlog odluke Bidenove administracije - smatra Štern.
Politički gledano, Bidenova odluka o pauziranju odobravanja novih izvoza LNG-a i ponovnoj procjeni klimatskih kriterija za odobravanje takvih projekata odražava nekoliko ključnih faktora, ističe Domagoj Juričić, partner u konzultanskoj tvrtki MK poslovni savjeti.
- Prvi je balansiranje između klimatskih obveza i energetske sigurnosti obzirom da se Bidenova administracija suočava s izazovom usklađivanja domaćih i međunarodnih obveza, uključujući obećanja o smanjenju emisija stakleničkih plinova i istovremenom osiguranju energetske sigurnosti za saveznike, posebice u svjetlu ruske invazije na Ukrajinu. Drugi je politički pritisak obzirom da se približavaju predsjednički izbori, pa svako odobrenje fosilnih goriva pod Bidenovom administracijom podložno je pomnom ispitivanju od strane klimatski osviještenih birača, koji su očito prema njegovoj procjeni ključni za potencijalni reizbor po principu ‘Every vote counts‘. Naravno, takva odluka također odražava složenost globalne geopolitičke dinamike, gdje SAD nastoji održati svoju ulogu pouzdanog dobavljača energije za Europu, dok istovremeno osigurava da se njegove klimatske politike i obveze ne kompromitiraju - tumači Juričić.
Pitanje povjerenja
Što se tiče posljedica za Europu, u energetskom aspektu ključni su sigurnost opskrbe (odlaganje novih projekata LNG-a moglo bi utjecati na sigurnost opskrbe plinom u Europi, posebno s obzirom na trenutačnu ovisnost o alternativnim izvorima nakon smanjenja opskrbe iz Rusije) i cijene energije (ovisno o trajanju i opsegu pauze u odobravanjima, moguće je da će se europska tržišta suočiti s većom nestabilnošću cijena i potencijalnim porastom troškova energije), kaže Juričić.
- Kad sagledavamo politički aspekt tu se svakako otvara pitanje povjerenja u SAD kao dobavljača, jer ta odluka može utjecati na percepciju EU-a o SAD-u kao pouzdanom partneru u opskrbi energijom. Dok Europa teži diverzifikaciji svojih izvora energije, svaka neizvjesnost u vezi s američkim izvozom LNG-a mogla bi potaknuti EU da istraži dodatne alternative i partnerstva. Potom, otvara se i pitanje šireg konteksta transatlantskih odnosa, jer dugoročno, odluka može utjecati na iste, posebno ako se smatra da SAD nije u stanju ispuniti svoje obveze prema Europi u ključnim područjima kao što je energetska sigurnost - ocjenjuje Juričić
Smanjenje američkog izvoza LNG-a okreće EU prema alternativnim izvorima i dobavljačima kao što su Australija i Katar, zatim Norveška koja je prošle godine isporučivala 49 posto potrebnog plina (2021. je to bilo na razini od 30 posto), Sjeverna Afrika 19 posto, Azerbajdžan sedam posto. Samo da to stavimo u usporedbu, 2023. godine iz Amerike je EU uvezla 46 posto LNG-a - navodi Juričić.
Tko može uskočiti?
S druge strane, Štern smatra da bi američke količine teško bilo nadomjestiti uvozom iz Katara i Australije. - Katar i Australija teško mogu nadoknaditi količine LNG-a koje bi nedostajale iz SAD-a. Australija je gotovo sve svoje kapacitete preusmjerila prema jednom kupcu, Japanu, a izvoz iz Katara ovisi o sigurnosti plovnog puta Crvenim morem - tvrdi Štern.
Juričić ističe i kako treba imati na umu da se šire i kapaciteti u EU s planovima za dodatnih 106 bcm novih ili proširenih kapaciteta za uvoz LNG-a, čime bi se do 2030. ukupni kapaciteti u EU za LNG povećali na 406 bcm. K tome, TotalEnergies LNG Services France nedavno je započeo s fazom puštanja u pogon svog novog LNG terminala u Le Havreu.
- U ovom slučaju ali i bilo kojem drugom važno je da EU ne ovisi o jednom dobavljaču nego da i dalje radi na diverzifikaciji svojih izvora energije kako bi povećala sigurnost opskrbe. Uvođenjem novih infrastrukturnih projekata, kao što su LNG terminali i FSRU jedinice, EU se trudi osigurati veću fleksibilnost i otpornost na moguće prekide u opskrbi. U kontekstu trenutnih geopolitičkih napetosti i ciljeva održivosti, EU također teži usklađivanju svoje energetske strategije s ciljevima Europskog zelenog plana i ciljevima EU-a za energiju i klimu do 2030. godine - zaključuje Juričić.