
Hodočastili su mu svi viđeni(ji) državnici i dužnosnici međunarodnih organizacija: Xi Jinping, Vladimir Putin, Donald Trump, Volodimir Zelenski, Ursula von der Leyen, António Guterres, a nisu ga zaobišli ni svjetski biznismeni, recimo Larry Fink (BlackRock), Al Gore, Bill Gates, Elon Musk. Popis je podug, ovo je samo nekolicina nabacanih imena koja su u svježije vrijeme pohodila ženevske dvore (kanton, ne grad) Svjetskoga ekonomskog foruma (WEF). Pretpostavljam, već znate da je osnivač tog tijela, globalno slavni, ali rijetko komu simpatični Klaus Schwab, morao otići s čelne pozicije koju je držao, ni manje ni više, 54 godine.
Osamdesetsedmogodišnjak ovoga je Uskrsa odstupio s mjesta predsjednika WEF-a. Ostaje mutan zaključak je li na to bio prisiljen pritisnut aferama ili je to učinio svojevoljno. Jasno je tek da je WEF-ovo čelništvo pokrenulo istragu protiv Schwaba nakon što su ga zviždači optužili za široku paletu nečasnih radnji, tako odmaknutih od načela institucije koja bi rado resetirala svijet: od manipuliranja istraživanjem, korištenja sredstava organizacije za plaćanje privatnih troškova (uključivo i masaže) do zahtijevanja od mlađeg osoblja da podigne tisuće dolara u njegovo ime i nagovaranja tog istog osoblja da ga zagovara radi Nobelove nagrade za mir. Sve same sitnice.
No, ne lezi vraže, prst optužbe uperen je i u njegovu suprugu Hilde, koja je također radila u WEF-u. Optužni se navodi kreću u sličnome smjeru: koristila se WEF-ovim novcem za luksuzna putovanja, a držala je i strogu kontrolu nad korištenjem Ville Mundi, velebnoga imanja u WEF-ovu vlasništvu s pogledom na Ženevsko jezero, pri čemu su dijelovi imanja bili rezervirani isključivo za privatni pristup obitelji.
Lavina optužbi
No kritike nisu od jučer, žvaču se već neko vrijeme. I u medijima, i među biznismenima, i u samome WEF-u. Valjda su i oni primijetili da se svi vođe kojekakvih sličnih organizacija, koje krasi izrazita empatija prema običnome puku jer ga, eto, nitko ne štiti od izrabljivanja beskrupuloznih kapitalista, prije ili poslije zaljube u luksuz, izdašne honorare i sve ljepote toga istoga krupnoga kapitala. Pa je tako, dok je javno dijelio packe i kritizirao (pre)visoke menadžerske plaće koje ‘više nisu društveno prihvatljive‘, Schwabova godišnja naknada za znojno težak društveni rad iznosila oko milijun švicarskih franaka (oko 1,1 milijun eura).
S tim je sitničavim podatkom izašla švicarska televizijska korporacija SRF, u kontekstu tekućih javnih doprinosa WEF-u i činjenice da Forum ne plaća savezne poreze. Ma da?! Dodatno, bivši je novinar Frankfurter Allgemeine Zeitunga Jürgen Dunsch kritizirao posve netransparentna WEF-ova financijska izvješća, u kojima nije bilo raščlanjenih ni prihoda ni rashoda. Valjda nešto poput naših paušalaca. Schwab je izazvao bijes oko sebe i zbog miješanja financija neprofitnog WEF-a i drugih profitnih poslovnih pothvata.
Recimo, jedan sitničavi primjer: WEF je 1998. dodijelio ugovor vrijedan više milijuna dolara tvrtki USWeb. Ubrzo nakon što je posao prošao, Schwab je preuzeo mjesto u Upravnom odboru iste tvrtke, požnjevši vrijedne dionice. Govorimo o ‘sitnici‘ iz vremena od prije gotovo trideset godina, dakle prstići koji se lijepe za pokvareni kapitalistički sitniš nisu od jučer niti su priče o njegovu problematičnom ponašanju stare tek godinu-dvije, koliko su žive optužbe zbog kojih je skinut/skinuo se s trona. No potonje ne izviru samo iz ljubavi prema luksuzu nego i prema (mladim) damama. Naime, Schwaba se optužuje da je sudjelovao i u dva slučaja seksualnog uznemiravanja. Pa onda i ovo: jedna od bivših zaposlenica tvrdi da je maknuta s pozicije voditeljice inicijative za startupove nakon što je priopćila Schwabu da je trudna. Schwab se, logično, uzrujao, jer trudna osoba nema kapacitet za posao, pa je nazadovala u karijeri.
I još malo: Schwab je zapovjedio otpuštanje svih osoba starijih od pedeset godina u WEF-u, što je tadašnji šef Ljudskih potencijala Paolo Gallo odbio učiniti. Pa ga je Schwab otpustio. Koliko se od svih tih optužbi doista dogodilo, a koliko su sve (ili dio) samo navodi i nagađanja, još nije kristalno jasno, za takve stvari treba vremena (ili novca), ali teško je vjerovati da je lavina pokrenuta bezveze i bez temelja.
Famozni reset
Na stranu sve te prljave, istinite ili ne, rabote; većina ga svijeta, pa onda i Hrvata, po resetu poznaje. Tu nesretnu 2020., godinu straha, likovi poput Schwaba iskoristili su za nametanje novoga narativa, onoga o potrebi resetiranja kapitalističkoga svijeta. Iste je godine izdao knjigu sličnoga naslova. Dakle, usred rijetko viđene globalne zdravstvene, socijalne, obrazovne, znanstvene, ekonomske i ukupne društvene krize, namjerno hranjene strahom, Schwab najavljuje nepovratnu radikalnu promjenu svijeta. Sjećamo se simpatičnih tekstova o slatkim dupinima koji su se vratili u prljavu Veneciju samo zato što je ljude država besposleno zatvorila u kuće. Dok ih je ta ista država zasipala helikopterskim novcem. Što, naravno, nije imalo niti ima ikakve veze s inflacijom. Istodobno sa zaključavanjem započela je i radikalna zelena agenda. Baš kao i u pandemiji, bez pitanja, bez odgovora, samo s jednim dopuštenim narativom. Stoga se Schwab logično veže uz rađanje teorija zavjera (iako je zgodno primijetiti da je povijest u svojoj biti povijest zavjera/urota, ubijanja, otimanja, preuzimanja, nije bilo nikakvih teorija). Bilo je to krasno vrijeme dokidanja slobode govora ‘rubnim‘ medijima i znanstvenicima, cenzura, faktografa.
Bilo je to vrijeme kada je Schwab šefovski poručio zaključanima: – COVID-19 nudi priliku za uvođenje neviđenih društvenih promjena. Mnogo će se stvari promijeniti za svakoga i pojavit će se novi svijet. Mnogi pitaju kada će se stvari vratiti u normalu. Odgovor je kratak: nikad. Postat ćemo učinkovitiji u upravljanju svojim genima i genima svoje djece. ‘Inteligentne‘ čestice mogu se unijeti u ljudsko tijelo, računala opremljena antenama, sve manje od zrnca pijeska.
Korporacije umjesto država
Ljupke rečenice. Zbilja nikako nije jasno kako su se množile te kockaste zavjereničke teorije strave. Koje je EU pastorski slijedio, postavši vođom zelenoga slobodnog svijeta. Omeđenoga strogim regulativama s tisućama stranicama novih zelenih zadataka. Sve to dok su WEF-ovi kritičari, oni koji su uspijevali dobaciti do neke ograničene javnosti, upozoravali na to da se sav taj sadržaj odaslan iz Davosa može nazvati samo – tehnomarksizmom.
Da cijela stvar baš nije nimalo nevina, još je prije tri godine u intervjuu Lideru upozorio analitičar Kristijan Kotarski, na čije riječi itekako ima smisla podsjetiti i sada.
– Osim teorija zavjere, koje se najčešće vežu uz taj pojam, ima nešto što mi se nimalo ne sviđa, a prolazi ispod radara. Ideja o kapitalizmu dionika na površini je plemenita. Što ima loše u tome da uključimo u kalkulaciju dobrobit dobavljača, zaposlenika, zajednica u kojima posluju korporacije? Međutim, ideja je Svjetskoga ekonomskog foruma zamijeniti naš vestfalski poredak, koji se temelji na državama nacijama kao ključnim jedinicama koje se trebaju dogovoriti u vezi sa zajedničkim rješenjima poput klimatskih promjena i globalnoga oporezivanja mobilnih korporacija, prikrivenom vladavinom korporacija koja se temelji na globalnome javno-privatnom partnerstvu. Ono će biti zaduženo za rješavanje problema poput cijepljenja, prehrane, klimatskih promjena. Već je u ‘Global Redesign Initiative‘, dokumentu koji je, također iz radionice WEF-a, nastao nakon svjetske financijske krize 2008., istaknuto da države ne bi trebale nužno biti finalni arbitri svega. To je prostor koji se otvara za multinacionalne korporacije i vlasnike velikih filantropskih fondacija poput Billa Gatesa koji će nastojati rješavati globalna pitanja i koji će biti al pari državama. Koliko je god taj vestfalski sustav nesavršen, imamo barem nekakvu demokratsku legitimnost cijeloga procesa. Vrlo je važno u priči o resetu odlučnije govoriti o nekim bitnim pitanjima o kojima se premalo govori, a ključno je pitanje kontrole moći odlučivanja – upozorio nas je Kotarski.
Budućnost bez radosti
Pogurance je zavjereničkome hypeu pružao sâm Klausov WEF, recimo, onom slavnom: – Nećete ništa posjedovati, ali bit ćete sretni.
Pritom je malotko pitao za logiku: ako obični ljudi ne posjeduju ništa, tko onda posjeduje/upravlja, i, još važnije, u čije ime i za čiji račun? U to je vrijeme u javnost pušteno nekoliko videa koji su pokazivali svijet WEF-ove resetirane budućnosti. Nema posjedovanja, nema industrije, nema mesa, ali ima tehnologije, digitalnoga novca i upravljanja. Schwabov je WEF vidio budućnost bez radosti. No dogodili su se rat, energetska kriza, inflacija i Trump. Iako je i potonji svojedobno navratio gazdi, posljednji nam mjeseci pokazuju da Trump baš i nije lako upravljiv. Nama svima ostaje odgovoriti na pitanje: podrazumijeva li iznenadni Schwabov odlazak privremeno ili trajno zaustavljanje, možda čak i nestajanje ideje o ‘velikom resetu‘? Nezaustavljivi razvoj tehnologije ide pod ruku s resetom, ali kidanje staroga poretka i stvaranje novoga, multipolarnoga, čak i tehnologiji mrsi stvari.
Uostalom, povijest, ona ista koja je prepuna urota, uči nas da nijedna diktatura nije uspjela dovijeka gušiti pitanja. Uvijek je postojao neki neupravljivi disruptor. Koji malim sivim stanicama širi prostor slobode. Ako ne vjerujete, čitajte Huxleyjev ‘Vrli novi svijet‘. Osobno, sviđa mi se rasplet stvari. Nikada nisam bila sljedbenica bilo koga, pojedinca ili institucije, tko bi volio misliti umjesto mene. Neka, hvala. Sama ću.