‘;
Promjena odnosa moći u suvremeno je vrijeme neizbježna jer je Kina dosegnula status svjetske sile, a u nju izrasta i Indija
Rat u Ukrajini na prekretnici je nakon prvih pregovora između Rusije i SAD-a o toj državi (doduše, bez njezina sudjelovanja). Iako su oči svijeta trenutačno uprte u taj dio svijeta, iznimno zanimljivim događajima posljednjih smo mjeseci mogli svjedočiti i u nekoliko drugih država nastalih raspadom Sovjetskog Saveza, a koje su uglavnom izvan fokusa interesa svjetske javnosti. Što se na tom području događa i kako te događaje treba tumačiti, razgovarali smo s Davorom Bobanom, jednim od rijetkih domaćih stručnjaka za područje bivšeg SSSR-a, profesorom na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti.
Američko-ruski razgovori u Rijadu uzdrmali su svijet, posebno Europu i Ukrajinu. Iz ruske perspektive, oni su prije svega vratili prestiž Rusiji kao velesili. U tom kontekstu, što se dalje može očekivati od Rusije za pregovaračkim stolom, može li ruski predsjednik Vladimir Putin sjesti za taj stol s ikakvom voljom za postizanje kompromisa ili će ostati na sadašnjim pozicijama da se može razgovarati samo o predaji Ukrajine?
– S ukrajinske i ruske strane u javnost se plasiraju ciljevi koje druga strana smatra neprihvatljivima, ali pitanje je na što su one stvarno spremne u pregovorima. Zasad je Ukrajina izvan njih i na njezino se mjesto ubacio SAD, ali unatoč optimističnim američkim i ruskim izjavama nakon sastanka u Rijadu potpuni dogovor i kraj rata još se ne čine blizu. Teško je u ovom trenutku očekivati da će se ruska vojska potpuno povući s ukrajinskog teritorija. Putin to neće napraviti zbog samoga sebe i svoje strukture osobnosti, ali i zato što mora ruskoj javnosti pokazati da je ostvario barem dio ciljeva u toj zemlji, a ne da se mora poražen povući. Djelomičan uspjeh mogao bi biti i prestanak borbi bez formalnog priznanja ruske aneksije ukrajinskih teritorija. Ako bi to Kremlju i odgovaralo, upitno je bi li to odgovaralo Ukrajini, koja bi izgubila dio teritorija i stanovništva te bi joj iznad glave stalno visio Damoklov mač ponovnoga ruskog napada. Jedina bitna pozitivna stvar zamrzavanja sukoba bila bi prestanak ubijanja ljudi i ratnih razaranja.
Koliko bi takvo zamrzavanje sukoba utjecalo na unutarnju političku dinamiku u Ukrajini te bismo li u tom slučaju mogli govoriti o ‘propaloj državi‘ na rubu Europe?
– Nije neobično za postsovjetski prostor da se sukobi zamrzavaju, a zatim se političko rješenje razvlači godinama, pa i desetljećima. To se dogodilo u Azerbajdžanu, Gruziji i Moldaviji. U prvoj spomenutoj zemlji sukob oko Gorskoga Karabaha trajao je 35 godina, od 1988. do 2023., i završen je tek nakon što je Azerbajdžan 2023. ponovno osvojio odmetnute teritorije. Nijedna od te tri države nije zbog toga postala ‘propala država‘, ali ti sukobi ipak su ostavili znatan trag na njima. Rusija je bila uključena u sve njih i zbog toga je ostvarivala veći utjecaj nad tim zemljama nego što bi inače mogla, a uz to su nastajale i teškoće u njihovu političkom i ekonomskom razvoju. Primjerice, pitanje je bi li azerbajdžanski predsjednici Hejdar i Ilham Alijev imali toliku moć da nije bilo sukoba oko Gorskoga Karabaha.
Moguće je da se sličan scenarij dogodi u Ukrajini, ali tu je prvi put Rusija ta koja anektira dio teritorija neke zemlje i nije treća strana kao što je bila u prethodno spomenutim sukobima. Zbog toga, ako i postoji ikakav model dosadašnjih zamrznutih sukoba u postsovjetskom prostoru, on se ne može primijeniti na Ukrajinu. Problem za Ukrajinu jest i u tome shvaćaju li je Rusija i SAD kao propalu državu od koje mogu uzimati što žele. Dok joj prva želi oteti teritorije i ograničiti suverenitet miješajući se u njezinu unutarnju i vanjsku politiku, SAD pod Trumpom shvaća je kao izvor vrijednih sirovina i smetnju u svojoj vanjskoj politici. Za Putinovu Rusiju i Trumpovu Ameriku Ukrajina stoga nije subjekt, nego objekt koji im treba biti podređen i davati im što požele. Kad predsjednik Zelenski u razgovorima u Bijeloj kući 28. veljače na to nije bio spreman, Trump i Vance bili su uvrijeđeni i ljutiti. I to je pokazalo što su njih dvojica mislila o tome kad su rekla da je Zelenski pokazao nepoštovanje, a ne sama žustrina i ton rasprave.
Kako tumačite Putinove tvrdnje da je vrijeme zapadne globalne dominacije prošlo, da dolazi vrijeme multipolarnog svijeta u kojem će druge sile, Indija, Rusija i Kina, imati glavnu ulogu, a s druge strane iznimno mu mnogo znače pregovori s američkim predsjednikom?
– Ne samo Putin nego i ruski vođe iz 90-ih govorili su da bi svijet nakon hladnog rata trebao biti multipolaran. To su, dakako, govorili zbog vlastitog interesa kako bi maksimirali položaj oslabljene Rusije u međunarodnim odnosima. Ona nije bila supersila kao što je to bio SSSR, a SAD je to ostao i jedini imao sposobnost globalne projekcije moći. Unatoč tom američkom statusu promjena odnosa moći u suvremeno je vrijeme neizbježna jer je Kina dosegnula status svjetske sile, a u nju izrasta i Indija, koja je najmnogoljudnija država te treća svjetska ekonomija prema paritetu kupovne moći. Obje su države uz to nuklearne sile. Međutim, pitanje je hoće li nastanak multipolarnosti u svijetu odgovarati Putinovim željama. Hoće li zaista Rusija biti jedan od tih polova ili će se pojaviti nove sile koje će biti znatno jače od nje?
Da biste bili velika sila, trebate imati moć djelovati izvan svoje regije, a Rusija ima problem kontrolirati i postsovjetski prostor, a kamoli ići dalje od toga. Ako pak analizirate rusko-kineske odnose u posljednjih dvadesetak godina, vidjet ćete da je Kina postala znatno snažnija od Rusije. Još 2008. kineska ekonomija bila je 2,8 puta veća od ruske, a petnaest godina poslije veća je gotovo devet puta. Osim toga, kineska su ulaganja u oružane snage bila znatno veća od ruskih. Zbog svega toga treba biti oprezan kad se govori o strateškom savezništvu između Rusije i Kine jer je pitanje tko je tu jači partner i priznaje li Kina Rusiju kao sebi ravnopravnu silu.
Cijeli intervju pročitajte u novom broju tiskanog i digitalnog Lidera.