Tužba dvoje romanopisaca – Paula Tremblaya i Mone Awad – podignuta prošlog srpnja protiv kompanije OpenAI, koja se bavi istraživanjem i implementacijom umjetne inteligencije, pokazala je da je ta tehnološka novost, ako ništa drugo, još uvijek neregulirana. Ili barem nedovoljno regulirana, jer se tužitelji pozivaju na zaštitu autorskih prava na temelju postojeće regulative. Tužba je podnesena na saveznom sudu u San Franciscu, kojom tužitelji tvrde da je kompanijin veliki jezični model ChatGPT programiran korištenjem podataka iz njihovih knjiga zaštićenih autorskim pravima bez njihova pristanka.
Iako dolaze nove tehnologije, ni sadašnje poznate nisu lišene primjera o zlorabi autorskih prava. O svemu tome razgovaramo s prof. dr. sc. Igorom Glihom s Pravnog fakulteta u Zagrebu, stručnjakom za autorska prava. Svoje viđenje iznio nam je i o odnosu autora s izdavačima, diskografima, filmskim producentima… kao i o pregovorima s Googleom. Podsjetio nas je da prvi zakoni o autorskom pravu potječu iz 18. stoljeća, a u Hrvatskoj je to područje uređeno od polovine 19. stoljeća. Ideja da i rezultati umnog rada moraju biti zaštićeni pravom poput vlasništva javila se za vrijeme francuske revolucije i tada je izrečeno da je autorsko pravo najsvetije od svih vlasništva jer ako vlasnik ima pravo kontrole nad svojim stvarima, onda svakako takvo pravo mora imati i autor u pogledu rezultata svojeg umnog rada. Važna je i osobna vezanost autora, koja se ponekad izjednačava s odnosom roditelja i djeteta. To se može vidjeti i u etimologiji riječi ‘plagijat‘, koja je u doba starog Rima označavala djelo krađe djeteta ili roba.
AI je sad već svuda oko nas. Gubimo li mi tom tehnološkom inovacijom pomalo kontrolu u zaštiti autorskih prava?
– Nisam dovoljno upućen u zahtjeve iz tužbe spomenutih romanopisaca, ali zamislimo takvu tužbu u svijetu u kojem nema umjetne inteligencije te da njihov roman služi kao literatura za studente. Bi li autori osim naknade za prodaju ili drugi pristup knjizi imali pravo tražiti naknadu zbog toga što studenti iz nje uče? Odgovor je ne. Dakle, po mojem mišljenju, ako bi zahtjev bio usmjeren na naknadu ‘za učenje‘, pa makar ‘učenik‘ bio i AI, ne bi bio opravdan. Međutim, zahtjev za naknadu itekako bi mogao biti opravdan ako je digitalno umnoženo njihovo djelo u cilju učenja ili nekog drugog akta korištenja u tu svrhu. Ali, ponavljam, nisam upućen u konkretan sadržaj tužbe, pa ovo govorim načelno. Za uspjeh takve tužbe, uz pravno promišljanje, potrebno je i jako dobro poznavanje tehnologije rada umjetne inteligencije.
Nismo potpuno riješili ni zaštitu autorskih prava na internetu. To sugerira i činjenica da nemali broj web-stranica jednostavno kopira tekstove iz drugih izvora, uzima fotografije ili videosnimke.
– Kod zaštitite autorskih prava na internetu iznimno je važno da na međunarodnoj razini postoji učinkovit sustav zaštite. U tom smislu još su 1996., u okviru WIPO-a, Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo, prihvaćena dva tzv. internetska ugovora – Konvencija o autorskom pravu i Konvencija o umjetnicima izvođačima i proizvođačima fonograma. Ti su ugovori na međunarodnoj razini postavili temelj za njihovu zaštitu na internetu. Ideja je bila da ne bi trebalo praviti razliku između virtualnog i stvarnog svijeta i da principi koji vrijede u stvarnom svijetu vrijede na internetu. Oni su nadgradnja Bernske konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela iz 1886., koja je i danas na snazi, i obvezuje sve stranke na određenu minimalnu zaštitu autorskih prava. Ipak, stvarne mogućnosti zaštite autorskog djela na internetu znatno su smanjene u odnosu na realni svijet, na internetu je sve mnogo dostupnije, lakše za kopiranje i sl. Bilo je i ideja da se samim stavljanjem na internet drugima daje sloboda za korištenje, ali to je neprihvatljivo. Te su ideje posebno propagirale skupine koje su se zauzimale za sustav copylefta ili za ideologiju ‘kibernetičkoga komunizma‘. U biti je riječ o nepriznavanju autorskog prava na internetu, a te su se skupine skrivale iza borbe protiv velikih i jakih multinacionalnih kompanija ignorirajući zaštitu kreativnih pojedinca – autora i umjetnika izvođača.
Bi li se problem zaštite autorskih prava lakše riješio kada bi odnosi između autora, umjetnika, izvođača s nakladnicima, diskografima… bili bolji?
– Svakako! Za bilo koje korištenje tuđih kreativnih radova nužno je da oni koji se njima koriste – nakladnici, producenti – imaju uređene odnose s autorima i izvođačima putem ugovora. Pozicije pri ugovaranju često su neravnopravne, naročito kad je riječ o još neafirmiranim i mladim umjetnicima. Dobar je primjer pokojni glazbenik Prince, koji se kao mlad našao u poziciji da je unaprijed sva svoja prava dao producentu, zbog čega si je godinama poslije na obraz tetovirao riječ slave, odnosno rob.
Imamo i mi ‘Princeova‘, i kod nas se aktualnim Zakonom o autorskom pravu pokušao popraviti položaj umjetnika izvođača u odnosu na diskografe, no konačnu će riječ dati Ustavni sud. Što mislite, kako će to završiti?
– Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima iz 2021. implementirao je direktive EU-a iz područja autorskog prava, uključujući i onu o autorskom pravu na jedinstvenom digitalnom tržištu koja je postavila načelo odgovarajuće i razmjerne naknade za autore i umjetnike izvođače i obvezala članice na uspostavu mehanizma ostvarivanja takve naknade. Rješenjima našeg zakona nije bila zadovoljna Hrvatska diskografska udruga, koja je Ustavnom sudu podnijela prijedlog za ocjenu ustavnosti odgovarajućih zakonskih odredbi te je to popratila brojnim medijskim aktivnostima. Naš je zakon odredio mehanizam prema kojemu, ako se u roku od tri godine od njegova donošenja između izvođača i diskografa ne ispregovara odgovarajuća naknada za korištenje na internetu za postojeće ugovore, ta će se naknada ostvarivati putem udruge za kolektivno ostvarivanje. Naime, riječ je o ugovorima koji nisu predviđali naknadu za internetsko korištenje jer se u trenutku njihova sklapanja za internet uopće nije znalo i bilo ga je teško i zamisliti. Tko je npr. 80-ih godina prošlog stoljeća znao da će postojati YouTube, Deezer ili iTunes? Ali, i prije interneta je za korištenje autorskih djela i izvedbi bilo potrebno odobrenje autora i umjetnika izvođača. Dakle, uistinu bi trebalo biti nesporno da diskografi nemaju pravo slobodnoga korištenja izvedbi umjetnika izvođača, a upravo su to vrlo često činili objavljivanjem na novim medijima i internetskim platformama. Veliki broj izvođača, uključujući i onih čije izvedbe imaju dobar komercijalni uspjeh poput onih iz novog vala, još uvijek nemaju koristi od toga što se njihove izvedbe nalaze na YouTubeu, Deezeru, iTunesu itd. Pritom su, naglašavam i ponavljam, i prema ranijem zakonu diskografi imali obvezu plaćati djela objavljena putem digitalije. Između ostaloga, i zato je aktualni zakon iz 2021. odredio opisani mehanizam.
CIjeli intervju pročitajte u novom broju digitalnog i tiskanog izdanja Lidera.