Od trenutka kada je Putin najavio plaćanje plina i nafte u rubljima, unatoč tomu što u ugovorima s 'neprijateljskim' zemljama stoje dolari i/ili euri, javnost se pita kako bi to, u vrijeme sankcija i izbačenih ruskih banaka iz SWIFT-a, uopće bilo moguće. U Hrvatskoj, međutim, ima podosta znalaca koji znaju kako. Nekadašnji ministar gospodarstva i jedan od bivših direktora Ine, danas energetski konzultant, Davor Štern prvi je iznio ideju – kliring!
Većina mlađih bankara, čak i unutar HNB-a, slabo poznaje praksu kliringa, pa čak i to da je kliring prebijanje potraživanja i dugova između stranaka unutar bankarskog ili financijskog sustava (obično do visine preklapanja, dok se razlika namiruje u novcu ili nekom drugom obliku definitivnoga namirenja). Naime, taj se oblik plaćanja primjenjuje kada zemlja ima teškoća u održavanju urednih tokova međunarodnih plaćanja, ne može održavati konvertibilnost svoje valute ili ne raspolaže dovoljnim pričuvama stranih konvertibilnih sredstava. Prebijanje potraživanja i dugova može se, primjerice, obaviti razmjenom čekova, mjenica i drugih instrumenata, ugovorima i sl. Kliring je bio posve prirodna metoda plaćanja ne samo Rusiji nego i zemljama istočnoga bloka u vrijeme bivše države. Tada se uvoz plina i nafte, a izvoz raznih drugih roba obavljao sporazumom između tadašnje Jugoslavije i Rusije o prebijanju međusobnih potraživanja.
Koji to vlakovi i kojom rutom voze za Rusiju?
Mladen Pejnović, bivši predstojnik nekadašnjeg DUUDI-ja, kaže kako je kliring funkcionirao do sredine 90-ih godina i to putem Astre (jugoslavenski je pandan bio Genex), vanjskotrgovinske firme koja je imala ugovor s ruskim Gazprom Export. Za potrebe uvoza plina i izvoza razne hrvatske robe otvorio se račun u jednoj ruskoj banci, pri čemu su postojale dvije liste roba s preciznim cijenama kako bi se znalo koliko se točno iznosa prebija. – Rusi su imali svoj ured u Celju, jer je plin išao preko Rogateca, mađarske veze nije tada bilo. Svaka je strana napravila svoj spisak roba koji je drugu stranu zanimao. Mi smo, recimo, nudili lijekove Belupa i Plive, obuću i tekstil, proizvode Jugoturbine, najčešće lopatice za plinske turbine, TVIN-ov namještaj. Ni sada nije pitanje roba, sigurno imamo ono što Ruse zanima, ali je pitanje tko bi financirao izvoz te robe, jer većina tvrtki nema dovoljno obrtnoga kapitala da to financira sama.
Kliring preko Astre je funkcionirao negdje do ’95. nakon čega je to preuzela Ina, ali barter poslovi s Rusijom (barter je oblik vezane trgovine između dvaju poslovnih partnera prema posebnom ugovoru, pri čemu se klasični barter javlja u državama koje nemaju konvertibilne valute, op.a.) bili su prevelika gnjavaža, pa se prešlo na dolare, iako je cijela Europa jedno vrijeme bila na nekoj vrsti bartera. Uz to što ne znamo tko bi financirao izvoz roba, drugi je problem fizički – koji to vlakovi i kojom rutom voze za Rusiju? S trenutnim sankcijama to je teško izvedivo, eventualno preko Crnog mora, pa izravno za Rusiju – priča Pejnović dodajući kako bi Rusi bez problema odradili kliring, jer i sada imaju iskustva, tako prebijaju plaćanja, primjerice, s Indijom, Kinom, Vijetnamom. Ono što bi mogao biti problem jest to što od sredine 90-ih nemamo državne ugovore o kliringu, samo komercijalne, a kako i HNB upućuje – kliring se u sadašnjim uvjetima sankcija ne može obaviti drukčije nego sporazumom dviju država.
Treba dobiti dopuštenje EU
Bi li to uopće bilo moguće? Štern misli da itekako bi, jer Hrvatska ima dovoljno argumenata za to – loša ekonomska situacija, prijetnja padu BDP-a, ugrožena sezona, visoke cijene energenata koje ne možemo amortizirati...- Da, trebamo dobiti dopuštenje Europe, ali mi smo još uvijek na donjoj ljestvici razvijenosti, među siromašnijim članicama i sigurno bi se to uzelo u obzir. Uostalom, sigurno bi nas podržale zemlje koje s kliringom imaju iskustva poput Mađarske, Slovačke, Češke. Za plin bismo mogli ponuditi proizvode AD Plastika, JGL-a namještaj, tehniku. Jasno da nemamo onoliko roba koliko smo imali u vrijeme bivše države kada su cijele tvornice poput Jedinstva, TPK, Elke, Prvomajske masovno preko kliringa izvozile u Rusiju, no u ovome je trenutku veći problem to što nitko ne zna tehniku kliringa.
Nekada se to radilo preko Privredne i Zagrebačke banke, ali njihovi vlasnici danas nemaju pojma što je to. Ni u HNB-u ne znaju, zato se i nakon raspada bivše države imovina podijelila preko narodne banke Jugoslavije, Londonskog i Pariškog kluba. Moderni financijaši ne znaju kako se točno odvija to plaćanje, pa Amerikanci to zovu 'mickey mouse money', no ima nas starih koji brzo možemo objasniti i osposobiti one koji bi to moglo raditi. Samo ako dobijemo dopuštenje i dvije države sklope sporazum o kliringu – poručuje Štern.
Najviše je u cijeloj priči pogođen domaći PPD koji uvozi većinu plina. Iz te tvrtke kratki poručuju - dok druga ugovorna strana ne izmijeni uvjete, oni plaćaju prema ugovoru, dakle u eurima. Ako zagusti s nasušno potrebnim plinom, a prema čvrstoći s kojom Putin inzistira na plaćanju u rubljima sigurno hoće, na potezu je Vlada.