Da je već na snazi predloženi ‘članak 307.a‘ Kaznenog zakona o pacificiranju medija, možda bi Filipović još bio ministar i Lovrinčević njegov savjetnik, a javnost ne bi znala ništa o porukama u kojima se spominje AP ni o pojedinostima iz niza afera.
U jeku akcije u kojoj država pokušava spriječiti objave neugodnih informacija iz izvora bliskih istražnim tijelima premijer je ekspresno smijenio ministra gospodarstva Davora Filipovića i njegova posebnog savjetnika Juricu Lovrinčevića zbog transkripata koje je objavio Nacional. Ovdje ćemo se baviti sužavanjem medijskog prostora jer je ova sinergija Vlade i Nacionala samo iznimka koja potvrđuje pravilo o novinarima koje treba utišati i smiriti. I sve po zakonu. A kako je aktualna hajka počela?
Za sve je kriv, vjerovali ili ne, Ured europskoga javnog tužitelja (EPPO), koji u javnosti figurira kao najpozitivniji dio (hrvatskog) pravosuđa i beskompromisno razotkriva afere trošenja europskog novca s najvišim državnim dužnosnicima kao protagonistima. No ta je institucija izravno – premda nenamjerno – odgovorna za aktualni Vladin pokušaj kresanja prava javnosti na informacije. Naime, upravo iz optužnice EPPO-a izašla je pikantna SMS prepiska dviju prijateljica i poslovnih suradnica u kojima se pozivaju na ‘AP-a‘. Riječ je, naravno, o porukama iz mobitela Josipe Pleslić (prije Rimac) koje je izmjenjivala s Gabrijelom Žalac.
Opasnosti članka 307.a
Nekoliko mjeseci poslije Vlada predlaže promjene u Kaznenom zakonu. U prvom je planu suzbijanje nasilja u obitelji i nad ženama, ali se eto, onako usput, tu ušuljala i odredba za pacificiranje medija. Vlada je, naime, predložila ubacivanje novog članka (307.a) u poglavlju Povreda tajnosti postupka, koji glasi:
‘Pravosudni dužnosnik ili državni službenik u pravosudnom tijelu, policijski službenik ili dužnosnik, okrivljenik, odvjetnik, odvjetnički vježbenik, svjedok, vještak, prevoditelj ili tumač koji tijekom prethodnoga kaznenog postupka koji se na temelju zakona smatra nejavnim, neovlašteno otkrije sadržaj izvidne ili dokazne radnje, s ciljem da ga učini javno dostupnim kaznit će se kaznom zatvora do 3 godine.‘
Doduše, tu novinara nema, i Vlada u obrazloženju navodi da ‘počinitelji ovog kaznenog djela ne mogu biti novinari, a niti druge osobe koje neovlašteno saznaju za sadržaj dokaznih radnji‘. Međutim, novinari, kao i svi drugi, već se nalaze u prethodnom članku, iz postojećega Kaznenog zakona, koji za sve koji ‘neovlašteno otkriju‘ detalje iz kaznenog postupka također predviđa zatvor do tri godine. Osim toga, novinare se može kazniti i kao pomagače, dakle jatake svih poimenično nabrojenih državnih dužnosnika, službenika, odvjetnika…
Kadrovske i trendovske ekskluzive
Lider nije u kategoriji medija koji će se među prvima naći na udaru članka 307.a. Nama u poslovnom novinarstvu draže su ekskluzive na temelju analiza podataka i predviđanje trendova. Od političko-poduzetničko-pravosudnih kadrovskih pikanterija namjerno zaziremo, jer u tržišnoj ekonomiji svaka se takva informacija kad-tad i na ovaj ili onaj način treba platiti. To pak ne znači da ne podupiremo i tu vrstu istraživačkog novinarstva i svakako smo protiv uvođenja cenzorskog ‘članka 307.a‘, koji bi trebao biti gromobran protiv budućih raskrinkavanja državne kriminalne hobotnice. Jer, da je ta odredba od početka Plenkovićevih mandata na snazi, pitanje je što bi javnost saznala o Janafu, o aferi vjetroelektrane, o muljažama s novcem iz EU-a (koje su dovele do vrhova mjerodavnog ministarstva i Središnje agencije za financiranje i ugovaranje programa i projekata EU-a), o milijardi kuna štete u plinskoj aferi, o plinu za cent, o pogodovanjima pri zapošljavanju, o alkoholiziranim ispadima i zataškavanju prometnih nesreća lokalnih moćnika, o nedavnim sumnjivim postupanjima istrage u slučaju prometne nesreće sad već bivšeg ministra obrane, pa i o aktualnom pokušaju reketarenja.
Naravno, u svakoj od tih afera (i brojnim drugima) novinari izdavači i bez ‘članka 307.a‘ dolaze u opasnost od tzv. SLAPP tužbi (engl. strategic lawsuit against public participation – strateške tužbe protiv djelovanja javnosti), kojima politički moćnici prijetnjom velikih odšteta za ‘duševne boli‘ i klevete nastoje ustrašiti i pacificirati medije. I sâm sam bio autor teksta za koji je, unatoč točnosti, izdavač trebao platiti odštetu jednom bivšem političaru.
Prava na zaborav i interes javnosti
Međutim, svi pritisci na medije ne dolaze samo iz domaćeg okružja. Jedno od novih oružja je europska odredba o pravu na zaborav. Svako malo u Lider dođe zahtjev da uklonimo tvrdnje iz prije objavljenih tekstova sa svojeg portala. Za jedan slučaj intervenirala je i Agencija za zaštitu osobnih podataka. Inače, Google je prvi na meti ljudi koji žele frizirati vlastitu prošlost, ali zainteresirani mogu uklanjanje teksta tražiti i izravno od izdavača. Pa se dogodi sljedeća situacija.
Z. K. je zatražio da se uklone tekstovi u kojima se spominje da je on bio povezan s tvrtkom F., iako je to bio u vrijeme kad je tekst objavljen. ‘Oštećenik‘ preko odvjetnika tvrdi da više ne postoji opravdani interes javnosti. Lider se s tim ne slaže i traži mišljenje od AZOP-a, i čeka odgovor već više od mjesec dana.
A o čemu je riječ? Poduzetnici i menadžeri u karijeri mijenjaju poslove i poslodavce, odnosno gase stare tvrtke i osnivaju nove. Vrijedi li za njih ‘pravo na zaborav‘? Objavili smo – u rubrici ‘Tvrtke i karijere‘ – samo da je Z. K. 2021. postao suvlasnik i direktor tvrtke F. te da je nepunu godinu poslije izašao iz vlasničke strukture, nekoliko dana prije Finina podnošenja zahtjeva za otvaranje stečajnog postupka, koji je u međuvremenu završen. Tvrtka je izbrisana, a vjerovnici su ostali kraći za 174.285,32 eura potraživanja, od čega je više od sto tisuća poreznog duga.
Zato bi pravo na zaborav bilo peglanje poslovne biografije menadžeru koji je od lani direktor tvrtke R., koja je u 2022. imala 430.000 eura prihoda i iskazala 197.850 eura gubitka. Mišljenja smo da su takve informacije relevantne za poslovnu zajednicu, za sve Z. K.-ove sadašnje i buduće partnere.
Tako dolazimo do zaključka da su zakonsko discipliniranje izvora informacija (i prijetnje novinarima zatvorom), SLAPP tužbe i zloupotreba prava na zaborav tri ključne opasnosti za slobodu (poslovnog) novinarstva.