piše: Luka Burilović
Veći povratak naših građana ovisi ponajprije o rastu gospodarstva te posljedično boljim uvjetima rada i životnog standarda. Razvoj prilagođenih programa za zapošljavanje, poticaja za nove poduzetnike i edukacija može potaknuti povratak.
Da je netko prije desetak godina izašao s tom tvrdnjom, vjerojatno bi postao predmet podsmijeha ili barem ozbiljnih kritika. I zaista, Hrvatska je na pragu 2014. bila sve samo ne useljenička zemlja. Duboka gospodarska kriza i velika nezaposlenost uz tek otvorena vrata pristupa tržištu rada EU-a otvorile su put novom velikom iseljavanju. Procjene govore da se iz Hrvatske u proteklom desetljeću iselilo 350 tisuća stanovnika, i to većinom u naponu radne snage, mladih ljudi koji su za sobom nerijetko povukli i obitelji.
Trend se postupno smanjivao, a onda je 2022., prvi put od 2008., broj useljenih osoba bio veći od iseljenih. Dijelom se to može prepisati valu ukrajinskih migranata pred ruskom agresijom i pojačanom useljavanju iz trećih zemalja, a tek manje povratku iseljenih Hrvata iz primjerice Njemačke ili Irske. No trendovi postupno se mijenjaju i mi se kao društvo nalazimo pred dilemom: uložiti napore kako bismo vratili što više iseljenih Hrvata ili zahvatiti bazen radne snage iz trećih, udaljenijih zemalja, kojima je Hrvatska često tek usputna postaja na putu u EU. Dileme ne bi trebalo biti jer bi svi politički čimbenici bez obzira na stranačku pripadnost i ključni dionici trebali biti suglasni da je vraćanje što većeg broja iseljenih Hrvata, što uključuje i dio generacija rođenih u stranim zemljama, nacionalni prioritet koji nema alternativu.
Hrvatska već neko vrijeme nije na europskom dnu, primjerice, prema kupovnoj moći po stanovniku pretekli smo i neke stare članice poput Grčke i Portugala. Inflacija posustaje, a primjetan je i rast realnih plaća. Gospodarstvo nam je sve konkurentnije, a na korak smo i do A razine kreditnog rejtinga, što zajedno otvara prostor za više investicija, ali i rast standarda. Izgledno je da će se u idućem razdoblju dio iseljenih Hrvata i vratiti, ali to neće biti dovoljno. Negativna demografija i iseljavanje iz ranijih razdoblja već danas negativno utječu na razvoj gospodarstva, ali i društvo u cjelini. Voljeli si to priznati ili ne, morat ćemo se postupno transformirati u zemlju s razmjerno visokim udjelom strane radne snage, zemlju koja će do kraja desetljeća ulaskom u OECD ući u krug najrazvijenijih, ali i zemlju koja će dijeliti sudbinu dobrog dijela europskoga kontinenta: negativnu demografiju i nedostatak radne snage.
Izazovi privlačenja radne snage
Ipak, privlačenje, ali i zadržavanje radne snage za sobom povlači mnoge izazove, od političkih, gospodarskih pa do socioloških. Kako u zemlji koja je tradicionalno bila iseljenička postupno prihvaćati useljenike koji često dolaze iz potpuno različitih kultura, vjerskih uvjerenja, pa i stilova života? Hrvatskoj treba kvalitetno osmišljena imigracijska politika koja će voditi računa o dugoročnim potrebama našega gospodarstva, ali i šire zajednice. Politika koja će voditi računa da ne postanemo tek usputna destinacija na putu u EU, ali i da ne ponovimo pogreške useljeničkih zemalja poput Njemačke ili Francuske. Kako prepoznati kvalitetne strane radnike te njih i njihove obitelji kvalitetno integrirati u društvo, postat će jedan od ključnih izazova hrvatskog društva. Naime, problematika radne snage je višedimenzionalna, treba uključivati rješenja za zadržavanje radne snage kao i integracijsku politiku.
Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova, do kraja rujna ove godine izdano je čak 133.014 dozvola za boravak i rad, s najviše izdanih dozvola za državljane Bosne i Hercegovine, Srbije, Nepala, Sjeverne Makedonije i Indije. Može se očekivati da će strani radnici iz tih država i dalje biti najzastupljeniji, ali uz postupan rast broja radnika iz dalekih azijskih zemalja jer se tradicionalni bazen radne snage u zemljama u okružju prilično smanjio. Analiza provedena unutar HGK-a pokazuje da će do kraja 2023. godine biti iskazane potrebe za oko 180 tisuća stranih radnika, ali broj će u konačnici ovisiti o raspoloživosti domaće radne snage i potrebama gospodarstva. Ekonomski rast i razvoj, posebno u sektorima graditeljstva, turizma, industrije, logistike i trgovine, stvaraju dodatnu potražnju koju domaća radna snaga ne može zadovoljiti, zbog čega strani radnici postaju jedan od ključnih čimbenika održavanja rasta i konkurentnosti.
S druge strane, ostvarivanje većeg povratka naših građana ovisi ponajprije o rastu hrvatskoga gospodarstva te posljedično boljim uvjetima rada i životnog standarda. Razvoj prilagođenih programa za zapošljavanje, poticaja za nove poduzetnike te edukacija i stručnog usavršavanja mogu potaknuti povratak u domovinu, a u široj perspektivi i treće ili četvrte generacije hrvatskih iseljenika, kojima je dolazak u domovinu iz različitih socioekonomskih razloga prihvatljiv. Ključno je promicati povoljne promjene i prilike u Hrvatskoj ciljanom komunikacijom. Sve te mjere mogle bi stvoriti poticajno okružje za povratak i zadržavanje naših građana, no za to je potreban širi konsenzus i predanost svih dionika.
Strast i osobnost pokreću svijet
Osim izazova s prirodnom inteligencijom, godinu pred nama obilježit će izazovi s onom umjetnom. Pritom ključni izazov nije njezin nedostatak, već sveprisutnost i dostupnost. U samo nekoliko godina različiti modeli zasnovani na umjetnoj inteligenciji i strojnom učenju gotovo da su ušli u sve pore života. Ipak, usprkos nepovjerenju, pa i strahu od nepoznatoga, držim da će umjetna inteligencija olakšati mnoge procese u organizacijama i svakodnevnom životu. Jednako tako ne vjerujem da će potpuno zamijeniti humanu interakciju. Strojevi imaju kalkulacije, upute i objektivnost. Ljudska bića imaju shvaćanje, svrhu i strast, a upravo strast i osobnost pokreću svijet.
Uz to se veže ključno nepovjerenje prema AI-ju, koje proizlazi iz dva temeljna, gotovo iskonska straha: straha od gubitka kontrole nad našom osobnošću i straha od gubitka mogućnosti rada. Već danas je više od pedeset posto poslova u riziku da u iduća dva desetljeća bude zamijenjeno nekim od oblika umjetne inteligencije, zbog čega postoji opravdan strah da brzina da se kao zajednica i društvo prilagodimo promjenama neće pratiti brzinu kojom će se razvijati tehnologija. Tijekom povijesti događale su se velike promjene na tržištu rada i većinom su bile posljedica inovacija u tehnologiji. Međutim, današnju tehnološku revoluciju razlikuje to da je umjetna inteligencija sposobna preuzeti poslove koji nisu rutinski, pa čak i stvarati vlastite obrasce ponašanja i djelovanja.