Rijetko se tko, koliko god dobronamjeran želio biti, uspijeva sjetiti nekog bistrog, pametnog ili barem dugoročno održivog poteza ili odluke europskog vodstva. Na prste jedne ruke mogu se pobrojati odluke koje su doista bile i jesu na korist europskoj zajednici, a ne, recimo, Americi.
Posljednje tri godine vjerojatno su najteže u novijoj povijesti, i ekonomski i politički i sigurnosno. I u sva tri polja EU gubi tlo pod nogama, bauljajući između recesije, ovisnosti o SAD-u (sigurnosno i energetski), stisnuta između SAD-a, Rusije, Kine i sve više Indije, bez saveznika i prijatelja, postajući nevažnom u globalnim odmjeravanjima snaga, uz rastući raspad industrije, nemušto se trgajući za mjesto pod suncem uz pomoć raznih vlastitih dokumenata, planova i direktiva ne bi li zasjela na zeleni (možda i digitalni) tron, ali bez braka i zajedništva koje se u pandemiji, čini se, nepopravljivo razvelo, uz goleme rupe u proračunima članica (neovisno o tiskanju novca za potrebe pandemije), utapajući se u moru vlastitih birokratskih hodnika, normiranja stvari, ljudi, života i odnosa, bez ideje tko je, što je i gdje želi biti.
Svaki njen rukavac zvan članica to odsustvo samosvijesti itekako očitava, pa je zajednica sve razjedinjenija i ima ozbiljnih problema s vlastitom političkom i ekonomskom kohezijom. Uz goleme deficite i tiskanje novca koji i dalje teče u EU fondove, suvremeno EU ljepilo, pretvarajući se u inflaciju, gubi i ono malo snage za donekle uočljivu poziciju u svemiru. Ima li takva bezidejna, pa i obezglavljena EU ikakvu budućnost? Quo vadis, Europa?
Ponekad je, kažu, potrebno vratiti se na početak da bi se odmjerilo stanje sada i ovdje. Jer, europske su integracije nastale na izgradnji odnosa između država koji su trebali umanjiti tenzije i eliminirati konfliktne situacije, prije svega ekonomske.
– Politička su pitanja uglavnom bila u drugome planu i za njihovo je rješavanje uvijek trebalo dosta vremena. Najteže se usuglašavanje uobičajeno pojavljivalo kod pitanja koja su bila vezana uz vanjskopolitičko djelovanje, odnosno pitanja vanjske i sigurnosne politike. Uvijek su u procesima europskih integracija bili problem nacionalni interesi članica, posebno velikih koje su imale moć nametanja onog što je njima najviše odgovaralo. Sve je to ostavilo traga na konstituciji današnje EU koja ima dijelom, pojednostavljeno rečeno, obilježja organizacije, ali i određene karakteristike države. U oba slučaja EU treba mnogo vremena za usuglašavanje politika i njihovu provedbu. U tim se procesima gubi i vrijeme i fokus što izravno utječe i na definiranje ključnih strateških pravaca razvoja. Nekako se čini da EU sporo percipira promjene u globalnoj strateškoj okolini i nema jasnu viziju svojeg razvoja s obzirom na izazove koji je okružuju. Ruska agresija na Ukrajinu i njezine posljedice ukazale su na slabosti europskih obrambenih sposobnosti, kao i na njezinu moć kao geopolitičkog aktera – analizira Vlatko Cvrtila, politički analitičar i rektor Sveučilišta VERN‘.
Profesor s Fakulteta političkih znanosti Kristijan Kotarski problem vidi i u energetskoj ovisnosti koja Europi ostavlja malo ili nimalo manevarskoga prostora.
– EU u usporedbi s SAD-om i Kinom ima daleko veću ovisnost o uvozu energije. EU se u posljednjih 30 godina kontinuirano kreće između 55 i 60 posto ovisnosti. Kina je u tome razdoblju povećala svoju ovisnost na 20 do 25 posto, dok je SAD uoči operacije Iračka sloboda 2003. bio na 30 posto ovisnosti, a danas je neto-izvoznik energenata – precizira dodajući da EU može sačuvati industrijsku bazu i životni standard samo ako će se opredijeliti za radikalnu ekspanziju proizvodnje energije iz obnovljivih izvora, ali koji ni približno neće biti dovoljni da podmire energetske potrebe.
– Dakle, nuklearna je energija nešto bez čega nećemo nikako moći zadržati, kamoli povećati životni standard. To definitivno znači raskidanje s jeftinom ideologijom njemačkih zelenih – kaže.
Pa, kakva je onda budućnost EU i ima li je uopće, doznajte u novome tiskanom i digitalnom broju Lidera.