Ozbiljna prijetnja ekonomiji: Mladi i dalje ‘zaglavljeni‘ u roditeljskom gnijezdu, evo zašto se ne sele prije tridesete

Novi podaci Eurostata o tome kada mladi napuštaju svoje roditeljske domove ne otkrivaju ništa novo – Hrvatska je ponovno najgora među članicama Europske unije. Naime, u Hrvatskoj se mladi sele od roditelja tek kada navrše prosječno 31,8 godinu, dok je prosjek EU 26,3 godine (neznatno poboljšanje u odnosu na godinu ranije kada je ta brojka iznosila 26,4). Uz Hrvatsku, najvišu prosječnu dob od 30 i više godina bilježe još Slovačka (31), Grčka (30,6), Španjolska (30,4), Bugarska te Italija (obje 30). Nasuprot tomu, najniža prosječna dob kada mladi napuštaju roditeljski dom, ispod 23 godine, zabilježena je u Finskoj (21,4 godine), Švedskoj i Danskoj (obje 21,8) i Estoniji (22,8).

Zašto Hrvatska iz godine u godinu ne bilježi napredak te što to mlade Hrvate toliko veže za roditelje?

Zabrinjavajući trend

Đula Borozan, profesorica na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, taj trend smatra zabrinjavajućim jer, kako kaže, osim kulturoloških razloga, tj. društvenih normi i čvrstih obiteljskih veza, i ekonomski razlozi, poput problema s pronalaskom priuštivog samostalnog doma, drastičnog porasta troškova života i nesigurnog zaposlenja, mogu biti uzročnici.

– Činjenica da se pri vrhu EU zemalja po odlasku iz roditeljskog doma nalaze zemlje istočne i južne Europe, a pri dnu skandinavske zemlje, ukazuje ne samo na kulturološke razlike između zemalja, već i na to da se mladi u EU susreću s različitim ekonomskim izazovima. Iako prosječna dob u Hrvatskoj pokazuje blago smanjenje – primjerice, 2020. godine iznosila je 32,4 godine – činjenica da mladi u Hrvatskoj napuštaju roditeljski dom u prosječnoj dobi koja je oko pet i pol godina kasnija od prosjeka EU odražava dublje ekonomske, društvene i kulturne izazove s kojima se Hrvatska suočava – napominje Borozan.

Kasniji ulazak u samostalan život, dodaje, može imati ozbiljne posljedice na ekonomiju jer može odgoditi potrošnju i investiranje te time nepovoljno djelovati na ekonomski rast.

– Osim toga, ako mladi kasnije napuštaju roditeljski dom, može doći do smanjenja stope nataliteta, što doprinosi starenju populacije i manjku radne snage u budućnosti – dodaje Borozan.

Radna sigurnost i profesionalne prilike ključni su razlozi zbog kojih mladi u Hrvatskoj napuštaju roditeljski dom tek u tridesetima, ističe to Gordan Bosanac, hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu. On problem vidi u produženom studiranju.

– Mladi odlučuju duže vremena provoditi u sustavu obrazovanja, produžujući svoj studentski vijek jer im je tako lakše ostvariti bolje profesionalne prilike. Poslodavci nerijetko nude veće plaće te bolje pozicije radniku jednakog iskustva koja je na studentskom ugovoru u odnosu na radnika kojem treba ponuditi ugovor o radu. No, upravo zato što ostaju duže u sustavu studentskog rada imaju manju sigurnost te su lako zamijenjivi na tržištu što ih onemogućuje da se odlučuju na veće financijske iskorake poput odlaska iz obiteljskog doma – kaže Bosanac.

Čvrsta povezanost s roditeljima

No, jedan od razloga kasnog osamostaljenja mladih krije se u ukorijenjenoj obiteljskoj povezanosti u Hrvatskoj, gdje je zajednički život s roditeljima nakon 25. godine društveno prihvaćen, pa čak i uobičajen. Borozan ukazuje na činjenicu da roditelji često podržavaju ovu praksu, pružaju mladima financijsku i emocionalnu podršku dok se ne osamostale, a država mlade u ranijem odlasku značajno ne podržava niti potiče. No, navodi i neke ekonomske razloge.

– Jedan od najvažnijih razloga jest visoka stopa nezaposlenosti mladih i nesigurni uvjeti rada, poput privremenih ugovora, niskih plaća i rada na određeno vrijeme, zbog čega mnogi mladi nemaju financijsku stabilnost potrebnu za samostalan život. Podaci Eurostata pokazuju da je u Hrvatskoj stopa nezaposlenosti mladih (15-24 godine) trostruko veća od opće stope nezaposlenosti. K tome, cijene nekretnina i najamnina u mnogim hrvatskim gradovima su previsoke u odnosu na primanja mladih, čak i onih koji su zaposleni i imaju relativno dobra primanja, a o nezaposlenima da i ne govorimo. Jednostavno, činjenica je da si s obzirom na niske plaće i nesigurnu zaposlenost mnogi mladi jednostavno ne mogu priuštiti samostalno stanovanje ili su prisiljeni odgađati takvu odluku do kasnijih godina – objašnjava Borozan.

Iskrivljena statistika?

Međutim, još je jedan od razloga zašto statistike pokazuju da mladi u Hrvatskoj formalno napuštaju roditeljski dom tek u tridesetim godinama može biti povezan sa službenom prijavom prebivališta, odnosno činjenicom da se mladi nisu formalno odjavili iz roditeljskog doma iako su se odselili od roditelja, napominje Borozan.

– Mnogi mladi ljudi u Hrvatskoj već žive samostalno, s partnerima ili cimerima, ali su još uvijek prijavljeni na adresi roditelja iz nekoliko praktičnih razloga, od kojih su neki financijske olakšice i izbjegavanje administrativnih komplikacija. Naime, prijavljivanje na adresi roditelja može donijeti određene financijske koristi, poput nižih poreza, manjih komunalnih troškova ili zadržavanja prava na subvencije i socijalne naknade. Također, neke beneficije, poput obiteljskih doplataka ili zdravstvenog osiguranja, mogu se zadržati, a vezane su uz prijavu prebivališta na obiteljskoj adresi. Jednako tako, neki mladi se odluče zadržati prijavljeno prebivalište kod roditelja zbog jednostavnosti, posebice ako često mijenjaju stanove, sele se zbog studija ili privremenih poslova, ili to jednostavno ne smatraju prioritetom – objašnjava Borozan.

Neprijavljivanje mjesta boravišta i prebivališta krije druge probleme. Primjerice, Bosanac navodi nerazvijeno tržište najma stanova u Hrvatskoj, ističući da preko 90 posto ljudi živi u nekretnini koju posjeduju, a time su i kultura te nadzor iznajmljivanja manjkavi.

– Stanodavci redovno neprijavljuju stanare, često i aktivno odbijaju prijavu zbog fiskalnih i administrativnih obveza koje ona nosi. Mladi najmoprimci, zbog ionako visokih cijena najamnine, primorani su pristati na takve uvjete, a nadležne institucije, prvenstveno Državni inspektorat, rade malo do ništa po pitanju nadzora – kaže Bosanac, koji će se u novom sazivu EP-a kroz Odbor za zapošljavanje i socijalna pitanja između ostaloga baviti i priuštivim stanovanjem za mlade, što je ogroman problem u cijeloj EU.

Problem na strani ponude

– Premda Zeleni na to ukazuju već godinama, u novom sazivu EP-a svjedočimo ‘buđenju‘ svih političkih opcija koje napokon shvaćaju da je stanovanje jedan od ključnih problema ove generacije. Izvjesno je da će se u EP osnovati pododbor za stanovanje, nedavno je imenovan i prvi povjerenik za stanovanje u Europskoj komisiji, a ja se aktivno borim za to da se dopusti gradovima i općinama, posebice iz manje razvijenih dijelova Unije, da direktno grade i jačaju svoje stambene kapacitete novcem iz kohezijskih fondova EU – naglašava Bosanac.

I Borozan smatra da nema dovoljno pristupačnih stanova, a dostupne subvencije često ne pokrivaju stvarne potrebe potvrđuje te dodaje da su socijalne i stambene politike nedovoljno razvijene da bi mladima olakšale prijelaz u samostalan život.

– Programi pomoći, poput subvencija za kupnju prve nekretnine, nisu kvalitetno osmišljeni i dizajnirani te dodatno narušavaju tržišne odnose, podižući – poput u slučaju poticajne stanogradnje – cijene nekretnina i najma na razine koje su nedostupne kako mladima, tako i starijima – kaže Borozan.

S time se slaže i Bosanac, ističući ne provođenje nikakve stambene politike Vlade RH kao glavni razlog zašto je Hrvatska po pitanju odlaska mladih od roditelja na samom začelju među državama članica EU, a politika koju su provodili samo je digle cijene nekretnina.

– Imamo niz akutnih problema na koje godinama upozoravamo, a Vlada je tek nedavno o njima počela pričati. Od toga da je Hrvatska utočište špekulativnog kapitala, do divlje apartmanizacije, neujednačenog poreznog tretmana turističkog najma, pa i u konačnici do toga da je tržište najma u potpunosti neregulirano, a regule koje postoje se ne provode – mišljenja je Bosanac.

Iako kasni odlazak Hrvata iz roditeljskog gnijezda nije novost, statistika je porazna, bila ona uvjetovana životnim izazovima poput pronalaska adekvatnog mjesta za život ili činjenicom da mladi, ponovno iz financijskih razloga, ne prijavljuju svoje pravo mjesto prebivališta. Od pandemijske 2020. godine na razini EU prosječan broj godina nakon kojih se mladi osamostaljuju prestao se smanjivati, a sudeći po svim navedenim izazovima s kojima se mladi susreću, upitno je hoćemo li i kada vidjeti poboljšanje.