Dvoboj na brvnu predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića u nastavcima podsjeća me na stolnoteniske ekshibicije kakve sam gledao u djetinjstvu. Posebno su me se dojmili Dragutin Šurbek i Jacques Secrétin. Naš Šurba bio je poznat kao izraziti ofenzivac koji je mogao do besvijesti 'spinati' i 'drajfati'. S druge strane, bio je jednako uporni Francuz koji bi iz dna stolnoteniske arene, a katkad i sa susjednog terena, ako treba i do sutra, vraćao najnemogućije udarce. E, ali obojica su za takvu atrakciju trebala – onog drugog. Baš kao i Milanović i Plenković.
Njih dvojica svojim su sukobom zauzela kompletnu političku i javnu scenu. Doduše, nijedan tako neće pridobiti nove glasače, ali za pobjedu na sljedećim parlamentarnim odnosno predsjedničkim izborima ionako je bitno ponajprije homogenizirati i učvrstiti već postojeće biračko tijelo. Svaki sa svojom bazom ionako je dobio prošle izbore.
Tako je s jedne strane 'gojenac komunističkog režima', a s druge 'udbaški poslušnik', bore se 'lažljivac' protiv 'lažljivca', 'pudlica' protiv 'jedine pudlice', 'udbašenković' protiv 'kremljenka', 'štetočina' protiv 'karijesa s Pantovčaka'… Jedan 'destabilizira Hrvatsku' pa će ga drugi, skupa sa svim ministrima – 'bojkotirati'.
Novinari tu prekrasno sekundiraju kad usred protokolarnih događaja upadaju s pitanjem:
– A kako Vi komentirate…
– Pa, gledajte, možda nije prilika, ali ako vas baš zanima, rekao bih 'pasmater…'.
Cijela je država uhvaćena u zamku 'Beskrajnog dana', filma u kojem Bill Murray svako jutro počinje proživljavati jedan te isti dan. Kao da najmoćniji dvojac svakog jutra pred ogledalom ne razmišlja o ozbiljnijim državničkim obvezama, nego uvježbava arsenal dosjetki i uvreda za predstojeći dan.
U cijelome tom ekshibicijskom igrokazu nigdje nema ministarskog vrtuljka (pa ni Paladina na njemu), energetske krize, a ni naznaka modela kojim bi se bar pokušala ublažiti inflacija. Ne znamo što želimo s državnim poduzećima (osim kad znamo koga od 'svojih' želimo uhljebiti), ne spominje se izvozna orijentacija ili nedajbože gospodarska diplomacija, pa čak nema ni dogovora o veleposlanicima. No tek je strateško pozicioniranje Hrvatske u digitalno doba bauk od kojeg bježe ekshibicionisti s Gronjega grada i Pantovčaka.
Udba slijeva i zdesna i slične prošlosvršene teme sasvim su udobno okružje za obojicu, bezbolnije i sigurnije od rizičnih tema okrenutih budućnosti. Ne bih išao tako daleko da tvrdim kako je međusobna psovačina na najvišoj razini dogovorena, ali i Milanović i Plenković instinktivno osjećaju da tako igraju na sigurno i da su si, zapravo – najdraži neprijatelji. Jedan puca, a drugi kontrira: ping-pong, ping-pong…