Zemlja Gautama Buddhae, čije vizure svake godine privuku više od milijun turista, postala je izvoznicom vlastitih stanovnika. Nepal nikada nije bio niti je postao obećanom zemljom, no nakon razornoga potresa 2015. godine ono malo gospodarstva više nije pružalo sigurna radna mjesta, pa su se (većinom muškarci) dali u potragu za boljim kruhom. Našli su ga u Europi, dijelom i u Hrvatskoj. Prema slobodnoj procjeni, u Hrvatskoj je trenutno oko 20 tisuća tih sitnih, radišnih hinduista i budista (službeno ih je 13.325) koji uglavnom obavljaju poslove niže vrijednosti poput građevinskih radova, čišćenja, kuhanja, dostave, brige o starijima.
Iako ih mnogi poslodavci većinom ‘uvoze‘ izravno ili na crno mnogi ipak stižu preko specijaliziranih agencija, jer je tako ne samo jeftinije nego i sigurnije. Iz jedne od tih agencija, iz koje se nisu željeli ‘potpisati‘, kratko poručuju kako radnici iz Nepala obično rade poslove za koje nije potrebna kvalifikacija, pa su zaposleni na jednostavnijim poslovima koji se mogu brzo naučiti gledajući naše radnike kako rade.
Mnogi su poslodavci imali problem brzoga odlaska tih radnika, najčešće u grupama i najčešće u smjeru Portugala. Postoje veliki izazovi s kojima se susreću i radnici i poslodavci, dio ih je vezan uz nepoznavanje našega jezika, no dio se odnosi i na zaštitu na radu kojom ti radnici najčešće nisu obuhvaćeni ili je oni sami shvaćaju neobaveznom, priča nam sugovornica.
Marko Pekčec, Regional HR International Mobility Manager iz agencije Manpower SEE kaže kako su lani radili s Nepalcima u poljoprivredi i proizvodnji.
– Fokus je bio na ljude koji su već ovdje, a završili su na pogrešnome mjestu, prevareni ili nešto gore. Našli smo ih prilično mnogo po hostelima u Zagrebu. Iznenađujuće ih je mnogo bilo bez posla ili s isteklom dozvolom. Od toga smo napravili manji bazen od oko 30 ljudi koje su onda klijenti angažirali. Dosta je ljudi koji su odrasli u gradu gravitiralo prema većim mjestima, dok su oni s poljoprivrednim ‘backgroundom‘ bili spremni ostati u manjim sredinama. Najveći je izazov suradnje s Nepalcima prije svega jezik, previše ih površno ili nikako ne govori engleski, a drugi je problem što razmišljaju i funkcioniraju kolektivistički.
Trebalo je vremena pohvatati tu dinamiku, odstraniti problematični utjecaj i ojačati one lidere na koje se možemo osloniti. Općenito je malo privatnosti i ono što komunicirate s jednom osobom znaju svi, pa se analogno tome ljudi boje izaći s nekim problemom pred vas, da drugi ne bi doznali. U komunikaciji sa govornicima treba biti strpljiv, deskriptivan i dati im prostora da se izraze kako su/jesu li shvatili. Stariji su ljudi prilično zaglavili u kastinskom sustavu i sukladno tome se postavljaju drugima i ovdje. Mlađe su generacije ipak prilično liberalne po tom pitanju – pojašnjava koncept rada i subivanja s Nepalcima Pekčec.
Igor Martinić, vlasnik restorana Vinotoka u Supetru, iznimno je zadovoljan. Zaposlio ih je preko HZZ-a i to je bio prvi izlet u ‘nepoznato‘, jer su uvijek imali domaće ljude.
– Bilo je loših iskustava s radnicima iz BiH, pa smo odlučili okušati sreću s Nepalcima. Uglavnom rade u kuhinji, kao pomoćno osoblje, iskreno nismo se usudili obučiti ih za konobare, jer je naša sredina još uvijek prilično konzervativna. S njima komuniciramo na engleskom jeziku koji pričaju vrlo dobro, ali spremni su učiti i naš jezik. Toliko smo se dobro prilagodili jedni drugima da često pričamo ne samo hrvatski nego i dijalekt - ja sam iz Pučišća gdje se govori drugima teško razumljivim jezikom - no oni su pohvatali čak i to. Dobri su i dragi ljudi koji će uvijek pomoći.
Izvan sezone pomažu u branju maslina i drugim poslovima i tako su stekli prijatelje među mještanima. Mislim da su i oni zadovoljni s nama, jer ih tretiramo potpuno ravnopravno kao i bilo kojeg drugog našeg radnika, sa svim radnim pravima – priča nam Martinić koji dodaje kako je najveća razlika u hrani. Ukusi i okusi su toliko različiti da si kuhaju sami, uglavnom povrće i voće, uz ponešto piletine. Pri tome su, kaže, toliko skromni da iz hladnjaka nikada neće uzeti prvu klasu, nju ostavljaju za pripremu hrane gostima, nego isključivo ono što je već na isteku trajanja ili smežurano.
Pavo Ćorluka, osnivač i vlasnik Sanatorija Ćorluka, zapošljava priličnu lepezu stranih radnica, ne samo iz Nepala nego i iz Indije, Angole, Perua. Sve su te (uglavnom) žene zaposlene u pomoćnim djelatnostima, kuhinji, čišćenju, njegovanju, jer čak i ako imaju medicinski ‘background‘, proces licenciranja za medicinsku sestru traje cijelu vječnost. Kako dolaze iz kulturološki i radno posve drukčijih zemalja moraju ih dodatno educirati i prilagoditi europskim standardima rada.
– Nepalke, i ne samo one, zahtijevaju strpljenje, uz dosta edukacije, jer su vrlo spore. Za ono što obavi jedna naša radnica njih treba tri. To ne znači da su lijene, jer doista nisu, jednostavno su po prirodi sporije u radu. Poslušne su, pokušavaju svladati sve što im zadamo da rade, samo sve to ide polako i sporo. Moramo se naviknuti na to kao i one na naš ritam. Problem je i jezik, no spremne su ga učiti. Imamo dvoje ljudi za edukaciju koji s njima dva puta tjedno po tri sata uče hrvatski jezik. Već i prema tome koliko ulažu truda u jezik znamo tko će ostati. One koje ga uče sigurno će ostati u Hrvatskoj, one koje ne žele krenut će dalje po Europi – pojašnjava Ćorluka dodajući da i poslodavci trebaju učiti od njih, a dobro bi im došla i edukacija o tome kako da se odnose prema ljudima iz tako dalekih zemalja.
Što bi sve poslodavci trebali znati o svojim novim radnicima koji pristižu iz Nepala, u kojim ih je industrijama najbolje zaposliti i još mnogo drugih pitanja potražite u novome broju tiskanog i digitalnog Lidera.