Na dvjestotinjak stranica uzbudljivoga političkog dokutrilera Krasnec nije dao izričit odgovor na pitanje o korijenima netrpeljivosti između Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića, ali ogolio je sustav odlučivanja u politici i diplomaciji kojim se može objasniti i aktualno političko trgovanje
Autor Tomislav Krasnec i izdavač Večernji list nisu mogli izabrati bolje vrijeme za predstavljanje paralelne biografije Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića ‘Neprijatelji iz čista mira‘ nego što je najnovija i najžešća konfrontacija dvojice najistaknutijih hrvatskih političara. Predstavljanje je održano samo nekoliko sati nakon što je predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović objavio odluku prema kojoj Milanović ne može biti mandatar Vlade makar prije toga podnio ostavku na predsjedničku dužnost. I ne samo to, obrazlagao je kako je devetero sudaca odlučilo da Milanović ne može biti ni predsjednik Vlade u cijelome mandatu sljedećega saborskog saziva, koji još nije službeno potvrdilo ni Državno izborno povjerenstvo. No ostavimo po strani Šeparovića, on će biti tek jedan od mnogih epizodista u mogućem nastavku ‘Paralelne biografije‘.
Vjerodostojno i ‘u offu‘
Krasnec je u genezu toga najintrigantnijega i najdalekosežnijega hrvatskog političkog sukoba ušao iznimno hrabro iz najmanje dva razloga. Prvi je pisanje knjige ‘u hodu‘, kad se epilog još i ne nazire. Uostalom, sadržaj su već ‘prestigli‘ najprije Ustavni sud, a odmah zatim i njemački Bild najavivši da je Plenković jedan od mogućih spitzenkandidata europskih pučana za čelno mjestu u Europskoj komisiji u varijanti ako Ursula von der Layen ne dobije potporu za drugi mandat. To pak znači da se ‘Paralelna biografija (2)‘ već ‘sama piše‘.
Drugi razlog za hrabrost leži u tome što Krasnec nije dobio priliku razgovarati s glavnim akterima (iako je to, u maniri dobrog novinara, pokušao). Osim toga, pedeset insajdera pristalo je razgovarati samo ‘u offu‘, dakle anonimno. Najveća zamka za publicistiku te vrste upravo je u vjerodostojnosti.
Međutim, imao sam priliku biti urednik Tomislavu Krasnecu kad je kao mladi novinar u Gradskoj rubrici Jutarnjeg lista suvereno pratio rad zagrebačke skupštine i tadašnjega poglavarstva. I tada smo znali raspravljati o anonimnim izvorima, ali nikad nisam požalio što sam mu dopuštao takve ‘izlete‘ jer je uvijek bio vjerodostojan. Siguran sam da tu vjerodostojnost nije izgubio u karijeri koja ga je vodila od Jutarnjeg do Večernjeg, od Zagreba do New Yorka, Bruxellesa i Haaga, i vjerujem svakoj izjavi njegovih anonimnih sugovornika.
Na dvjestotinjak stranica koje se čitaju kao uzbudljiv politički dokutriler Krasnec nije dao izričit odgovor na pitanje o korijenima sukoba između Milanovića i Plenkovića, ali je, pričajući priču o njima, ogolio sustav odlučivanja u politici i diplomaciji kojim se može objasniti i aktualno političko trgovanje.
Dvojica mladih pravnika regrutirana su među najboljima u svojim generacijama u Ministarstvo vanjskih poslova (MVP), u kojemu su prošla diplomatski dril (što se danas mnogo bolje vidi na Plenkoviću). Obojica imaju i sličan politički, komunistički obiteljski background.
Dva najvažnija aktualna političara prešla su put od suradnika (pa možda i kućnih prijatelja) do rivala i političkih neprijatelja. Krasnec opisuje kako je Milanović 1998. – u svom domu u Bruxellesu, gdje je bio na službi u hrvatskoj misiji zadužen za NATO – ugostio Plenkovića. Navodno je tada Zoranova supruga primijetila da je za njih dvojicu teško i kuhati: Zoran obožava ribu, a Andrej je na ribu i plodove mora alergičan. Već su tada obojica u MVP-u slovila kao dvojica alfa-mužjaka koja žele dominirati u društvu, ali kolegijalan odnos pun poštovanja trajao je još 2011. Plenković (tada još nije bio član HDZ-a) istodobno dobiva ponudu ministra vanjskih poslova Gordana Jandrokovića da bude državni tajnik za europska pitanja i predsjednika Ive Josipovića da mu bude savjetnik za vanjsku politiku. Među ostalima, za savjet pita i kolegu, tadašnjeg šefa SDP-a, koji ga ‘šalje‘ k Jandrokoviću.
Cherchez la femme
Rivalstvo se pretvorilo u otvoren sukob nakon što je Milanović 2016. u tajno snimljenom razgovoru s predstavnicima braniteljskoga šatoraškog prosvjeda spomenuo Plenkovićevu majku, liječnicu u bivšoj Vojnoj bolnici (danas KBC Dubrava) kao ‘vojnu lekarku‘. No Krasnec ne isključuje mogućnost da je taj izraz prvi upotrijebio sâm Plenković odgovarajući u šali na pitanje gdje je služio vojsku: ‘Pa nigdje, bio sam oslobođen, majka vojna lekarka…‘
Ipak, ostavlja mogućnost da je pravi uzrok sukoba neka druga žena: ‘Među brojnim sugovornicima intervjuiranima za ovu knjigu čuli smo i referencu na le chaud lapin (‘topli zec‘, ženskar), a poneki su se, na temelju onoga što sami znaju, složili da bi se u analizi tvrde kohabitacije moglo primijeniti načelo iz francuske literature cherchez la femme (tražite ženu).‘