‘;
Osim što je Zakon o pravnim osobama u vlasništvu RH uvjet za članstvo OECD-a, uvjet je i za isplatu europskih milijardi
Članstvo u Europskoj uniji – ispunjeno. Ulazak u eurozonu – ispunjen. Još samo da uđemo u Organizaciju za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) da možemo i službeno reći da je Hrvatska među zemljama koje su provele opsežne strukturne reforme i sada vode najbolje ekonomske i fiskalne politike i pritom uspješno kontroliraju korupciju. Od članstva u tom prestižnom društvu dijeli nas sitnica, upravljanje javnim poduzećima, odnosno zaključak OECD-a da politika previše kontrolira javne tvrtke, što ne samo da koči njihov napredak nego je i rasadnik za korupciju, pa se dosta dugo talio Prijedlog zakona koji će birokrate u toj prestižnoj instituciji uvjeriti da smo za promjene spremni. Zakon o pravnim osobama u vlasništvu RH je u e-Savjetovanjima i ako ga se temeljito secira, mogao bi zadovoljiti OECD, ali ocjena će mu biti jedva prolazna. Vlada je tako u javnu proceduru poslala Prijedlog zakona koji bi trebao depolitizirati upravljanje javnim poduzećima, a da se, zapravo, ne depolitizira upravljanje javnim poduzećima. U konačnici, nije bitno što zakon i dalje omogućuje političko miješanje u donošenje ključnih poslovnih odluka, bitno je da izgleda kao nešto što se uklapa u OECD-ove ‘najbolje prakse‘. Tu je još jedna sitnica – europski milijuni koji su ‘zaključani‘ zbog nedonošenja upravo tog zakona. Točnije, njih 835,6 iz šeste tranše Mehanizma za oporavak i otpornost nestrpljivo čeka sporni zakon. Žurba Vlade stoga je razumljiva. Štoviše, vjerojatno su ti milijuni glavna motivacija za donošenje zakona.
A najbolja praksa sažeto izgleda ovako: centralizira se upravljanje s pomoću Ministarstva financija, provode se javni natječaji za članove uprava i nadzornih odbora, nadzorni odbori moraju imati 33 posto neovisnih članova, definiraju se i prate ciljevi, a ciljeve se osigurava varijabilnim dijelom plaće. I to je u biti to!
Darko Tipurić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, koji se godinama bavi tom temom, smatra da je krajnje vrijeme za ‘pravi zakonski iskorak‘, no primjećuje i mnoge bugove u zakonu. Pa tako, primjerice, kaže da centralizacija u sklopu samo jednog resora nosi neke prednosti te da može omogućiti bolju koordinaciju, jedinstvenu vlasničku politiku i praćenje učinka.
Jasni KPI-jevi
– Međutim, bez jačanja kapaciteta unutar Ministarstva financija postoji vrlo realan rizik da se procesi usporavaju, a upravljanje dodatno birokratizira. Sve ovisi o tome hoće li se centralizacijom koristiti kao sredstvom profesionalizacije i standardizacije ili kao još jednim slojem administrativne kontrole bez operativne efikasnosti – navodi Tipurić i odmah dodaje još jedan izazov i to onaj u vezi s javnim natječajima. Iskustvo nas, kaže, uči da uspjeh natječaja ne ovisi samo o formalnom postojanju procedura, već ponajprije o stvarnoj političkoj volji da se praksa unaprijed poznatih pobjednika zaustavi.
– Ako natječaji budu puka formalnost, a kriteriji selekcije mutni, manipulativni ili unaprijed prilagođeni određenim kandidatima, tada se gubi njihova svrha i legitimnost. Evaluacija kandidata mora biti objektivna, utemeljena na javno dostupnim parametrima i moraju je provoditi stručna i neovisna tijela. U protivnom, natječaj postaje alat za održavanje statusa quo, a ne za transformaciju. Kao i svaki institucionalni mehanizam, i javni natječaji vrijede onoliko koliko su vjerodostojni u primjeni, a to ovisi isključivo o tome tko se njima koristi, s kojom namjerom i pod kojim nadzorom – naglašava profesor Tipurić.
Jedno od temeljnih polazišta suvremenoga korporativnog upravljanja postavljanje je i sustavno praćenje ključnih pokazatelja uspješnosti (KPI-jeva), što je, prema njegovim riječima, i jedno od najzahtjevnijih područja u praksi. U kontekstu javnih i državnih poduzeća to područje postaje još osjetljivije zato što se učinkovitost ne mjeri isključivo profitabilnošću, već i ispunjenjem širega javnog interesa, dugoročne održivosti i društvene odgovornosti. Tipurić tako navodi da je iznimno važno da KPI-jevi budu jasno definirani, kvantificirani, vremenski određeni i dovoljno ambiciozni da potiču stvarno poboljšanje performansi.
– Idealno bi bilo da definiciju KPI-jeva ne provodi isključivo vlasnik, nego tijelo koje ima stručnu i operativnu neovisnost, uz jasne ovlasti, institucionalnu vjerodostojnost i mehanizme neovisne evaluacije. Na taj bi se način izbjegla arbitrarnost u postavljanju ciljeva i osigurao balans između vlasničkih interesa i profesionalne autonomije menadžmenta. Nažalost, praksa pokazuje da se nerijetko postavljaju ‘prilagođeni‘ ciljevi koji su dizajnirani tako da se lako mogu ispuniti, čime se umjetno stvara privid uspješnosti i izbjegava odgovornost za stvarne rezultate – objašnjava Tipurić.
Što o prijedlogu zakona kažu drugi stručnjaci, hoće li centralizacija biti dovoljna i jesu li javni natječaji samo krinka za daljne političko kadroviranje i što se moglo, a nije napravilo, pročitajte u digitalnom i tiskanom izdanju Lidera.