U samo tri dana parlamentarni izbori pretvorili su se iz dosadnjikave ustavne obveze u prvorazredni politički i medijski događaj, baš kao da ih je zamislila J. K. Rowling. Naime, iznenadnog SDP-ova mandatara vlade in spe, a trenutačnog predsjednika Zorana Milanovića, predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović uz pomoć svojih ustavnih čarobnjaka s plaštevima pretvorio je u najvećeg negativca iz serijala o Harryju Potteru, Lorda Voldemorta – odnosno ‘onoga čije se ime ne smije izgovoriti‘.
Nije sporno da je Milanović za HDZ-ov politički i interesni spektar zaista personifikacija svega zla. On se u predsjedničkom mandatu i nametnuo kao vođa oporbe i jedini je uvjerljivo parirao inače nedodirljivome HDZ-ovu ‘lordu‘.
HDZ skriva strah od Milanovića
Strah od Milanovića HDZ-ovci su u nedjelju pokušavali prikriti mahanjem zastavama i zapaljivim govorima na svome stranačkom Saboru, ali istoga su ga dana pojačali rezultati prve ankete (agencije Ipsos za Novu TV na uzorku od 604 ispitanika). Ne samo da je Milanović pobijedio Plenkovića u utrci za premijersku poziciju (doduše, s malom razlikom: 32% – 30%). Važnije je što je SDP skočio za devet posto (na 22,6%) i prepolovio zaostatak za HDZ-om (koji je sad na 27,3%). Najbolja vijest za HDZ njegov je postojani rejting, ali problem je u tome što je SDP pokupio devet posto neodlučnih birača. A najporazniji je za vladajuće podatak o izlaznosti: da će sigurno glasovati izjasnilo se čak 69% ispitanih (a još 17% da će vjerojatno glasovati). Naime, od sedam parlamentarnih izbora ‘poslije Tuđmana‘ HDZ je pobijedio pet puta, ali samo jednom kad je izlaznost bila veća od 62 posto – 2003., nakon raspada SDP-ove koalicije s HSLS-om. HDZ-u, naime, u pravilu odgovara niža izlaznost jer ima najviše članova i simpatizera te kompaktnu i discipliniranu glasačku bazu. S druge strane, SDP ima jači koalicijski potencijal (koji je Milanović malo smanjio), ali teže ga uspijeva pretvoriti u glasove na biralištima, što zbog komocije svojih članova, što zbog manje motivacije simpatizera s ljevice. Zato su dvije Milanovićeve odluke – raspisivanje izbora usred tjedna, u srijedu, te najava kandidature za mandatara – jak vjetar u leđa SDP-u.
Kako god, za pobjedu će trebati više od 60 izvornih mandata. Saborska većina nakon 2003. pala je samo jednom, kad ju je HDZ 2015. složio na temelju 59 svojih mandata. Već godinu poslije Plenković je sa 61 stranačkim mandatom složio tanku, ali stabilnu saborsku većinu, a slično je odradio i u ovome sazivu sa 66 mandata.
Pragmatični poduzetnici
Što će 17. travnja donijeti poduzetnicima? Prvo su primijetili da im je odnio – jedan radni dan. No Plenković je već ove godine trgovcima odnio 38 nedjelja, pa je ovaj jedan dan kap u moru. Uostalom, poduzetnici su u proteklih tridesetak godina oguglali na političke promjene. Nekad su ih političari fascinirali, hrlili su na skupove da čuju ministre iz prve ruke, ali i da im predlože porezne, tečajne i druge promjene, pa i da im kažu što ih ide. Danas su znatno flegmatičniji, osim onih koji su umreženi u javnoj nabavi. Nekad je poduzetnike država uzbuđivala, danas je jednostavno – podnose.
Ipak, svaki je čovjek, pa i poduzetnik, ispod kože krvav, ali i političan. Jedni imaju jasna stranačka opredjeljenja, i to ne skrivaju, drugi političku orijentaciju ne oglašavaju, treći gaje simpatije prema nekoj opciji, četvrtima je svejedno, a peti su pragmatičari. Doduše, svaki poduzetnik mora biti (i) u ovoj, zadnjoj kategoriji, pogotovo kad jednom na mjesec mora skucati novac za plaće. A ta poduzetnička pragma dio je sljedeće pričice iz 1990.: Uoči prvih parlamentarnih izbora imao sam priliku družiti se s uglednim obrtnicima u gradiću nadomak Zagreba. Iako je motiv bio nepolitičke prirode, u neformalnom razgovoru došli smo i do izbora. Bio sam siguran da će ta ekipa dati glas za HDZ. Međutim, doživio sam iznenađenje. Da, HDZ je tim sitnim hrvatskim prapoduzetnicima bio bliži od ‘komunjara‘. Međutim, u povjerenju su mi rekli da će većina glasovati za SDP. Zašto? ‘Pa, s ljudima koji su sad na vlasti imamo dugogodišnju korektnu suradnju, a novu ekipu morat ćemo iznova plaćati na sve moguće i nemoguće načine.‘ Kao da smo i danas u situaciji sličnoj odgovoru od prije 34 godine – između izvjesnosti postojećeg sustava i neizvjesnosti koju donose promjene.
S Plenkovićem bez iznenađenja
S HDZ-om i Andrejom Plenkovićem neće biti velikih iznenađenja – državni i javni sektor upravo je namiren povišicama plaća, a HDZ-ova vlada nastavit će voditi politiku malih koraka, tek toliko da zadovolji minimum europskih kriterija za dobivanje izdašne apanaže iz Bruxellesa. HDZ preko svojih ljudi na čelnim pozicijama već kontrolira većinu od ‘nepolitičkih‘ državnih institucija, pa se može očekivati osvajanje preostalih. Recept je upravo nedavno osvajanje Državnog odvjetništva, koje bi u paru s lex AP trebalo ne samo smanjiti broj procesuiranih korupcijskih afera nego i suziti prostor za medijsko izvještavanje o njima. Remetilački faktor mogao bi biti tek Ured europskoga javnog tužitelja (EPPO). Nepoznanice su i u preslagivanju buduće vlade jer je u ova dva mandata 30-ak smijenjenih ministara ogolilo tanku stranačku kadrovsku bazu.
Teško je reći i dokad će i koliko preživjeti državni intervencionizam, koji je Plenković zadržao i nakon isteka izvanrednih okolnosti (pandemija, izbijanje rata u Ukrajini i cijene energije). Može se pretpostaviti da će subvencije kopniti paralelno s predstojećim presušivanjem izvora novca iz EU-a. A to svakako dolazi u novome mandatu bez obzira na to tko bude na vlasti. Ne treba očekivati ni velike stope rasta, pogotovu zbog defenzive glavnih partnera (Njemačka), ali i zato što Hrvatska nema propise, strategiju i konkurentnost koji bi jamčili rast veći od nekih 2,5 posto.
Ljevica donosi neizvjesnost
Očekivano usporavanje zapravo je vrijeme za – Milanovića. On je već jednom preuzeo upravljanje državom ‘u banani‘, usred naslijeđene recesije, s kojom se njegova vlada nosila polu(ne)uspješno. A što bi se sad dogodilo znatno je neizvjesnije. Hoće li Milanović i iz Banskih dvora održavati most koji je u predsjedničkome mandatu gradio prema desnici ili će biti pravi premijer (s) ljevice? Kako će se prema njemu postaviti vjerojatni postizborni junior partner Možemo!, čija je agenda ljevija i od SDP-ove? Može li grubi Milanović ‘uzgajati‘ višečlanu koaliciju s patuljastim strančicama s pokojim mandatom, koje neće popunjavati ministarske resore, ali njihovi zastupnici moraju biti motivirani da dižu ručice u Saboru?
Ipak, glavno je pitanje odnos Milanovića s Peđom Grbinom i SDP-om. Naime, hoće li Milanović na čelu SDP-ove vlade provoditi svoj ili stranački program, s obzirom na to da se kao predsjednik odmaknuo od stranke – udesno. Teško je zamisliti Grbina kao mentora Milanovićeva mandata, prirodnije bi bilo obrnuto, ali za to bi se (budući?) premijer trebao vratiti u SDP i preuzeti čelnu poziciju. Teško je očekivati njegov povratak na SDP-ove tvorničke postavke (pa makar i one koje je on već revidirao kad je preuzeo stranku nakon Račanove smrti). Dakle, mogao bi se dogoditi SDP-ov zaokret prema još liberalnijoj, centrističkoj poziciji, ali to mora biti nježni facelifting, kako iz stranačke kompozicije ne bi ispalo još nekoliko preostalih socijaldemokrata, čime bi bila ugrožena saborska većina.
Najdraži neprijatelji
Pa koji će onda biti Milanovićev program, koji on ne smije predstavljati prije 17. travnja? Ostaje nam SDP-ov, na koji podsjećamo na stranicama 10. i 11. (kao i na HDZ-ov). No teško je predvidjeti kamo bi bila usmjerena nova lijeva vlada. Nažalost, ovi se izbori neće ni dobiti ni izgubiti na programskim odrednicama, a pogotovo ne na gospodarskim temama. Kao da se nastavlja permanentno izvanredno stanje. A to je okružje u kojem obojica najbolje plivaju. Pobijedi li ovaj put ZM, možda će mu biti žao i dosadno pobjegne li AP u Bruxelles. Ipak su si njih dvojica iskonski, ali najbolji neprijatelji, pa bi im bilo najzabavnije da jednostavno zamijene bregove. Uostalom, Plenkoviću su Predsjednički dvori na pet minuta od stana.