Posjećivanje tvrtki po hrvatskim gradovima i županijama izvrgava Liderove novinare i fotografe svakakvim neobičnim situacijama. Tako smo jednog jutra fotograf i ja sjedili neobično blijedi i nimalo pričljivi u predvorju jedne tvrtke u Varaždinu. Svatko je gledao ispred sebe i pokušavao se ograditi od zvuka koji se nemilosrdno probijao do nas. Bio je to jedan od onih zvukova koji se nepogrešivo prepoznaju i u mnogima ne pobuđuje ugodu. Sjedili smo, naime, u dentalnom laboratoriju Mehun gdje su se veselo glasale brusilice i bušilice ili neke spravice koje tako zvuče. Možda nas nisu fizički doticale, ali pogađale su nas točno u žicu pa smo bili iznimno sretni kad se, nakon minute i pol naše agonije i strepnji da će nas netko prozvati i zamoliti da sjednemo u vrući stolac, pojavio naš domaćin i poveo nas na čašicu razgovora na kat, iza zatvorenih vrata, na sigurno.
Tko u krizi mari za zube
Na početku se upoznajemo kroz brojke. Darko Mehun kaže nam da je otvorio firmu 1993., prije gotovo trideset godina. Od početka poslovanja do 2012. rasli su 20 do 25 posto godišnje, a onda se kriza prelila na njihovo poslovanje i 2012. i 2013. završili su s 45 posto pada. Njihovu branšu krize posjećuju s odmakom, ali posljedice pandemijske 2020. osjetile su se odmah. Generalni lockdown od mjesec dana donio je zaostatak koji do kraja godine nisu mogli nadoknaditi. Iako su prošle godine došli na razine iz 2016. kad su imali oko 2,5 milijuna kuna prihoda, ove se godine sve jasnije vide glavni indikatori krize u njihovoj branši - udio fondovskih i socijalnih radova stomatološke protetike se povećava, a zahtjevi za premium radovima se smanjuju.
- Prijatelj mi je dao objašnjenje zašto je to tako u krizi kad je jednom prilikom izjavio: ‘Što ću sa zubima? Smijati se nemam čemu, a jesti nemam kaj‘. Sad smo u drugoj situaciji, sad ljudi trebaju nositi maske pa im opet zubi ne trebaju. Šalim se. Kod nas nažalost pitanje oralnog zdravlja nije prioritet, primarno je riješiti stambeno pitanje, nabaviti novi auto, održavati određeni lifestyle i ako ostane nekakvih novaca, možda zubi dođu na red – konstatira Mehun.
No, umjesto da se zbog te izjave zamislimo, prasnemo u smijeh jer Liderov fotograf pokušava promiješati šećer u kavi čačkalicom koju je zabunom umjesto plastičnog štapića dobio na tanjuriću. Ah, te ambalaže danas.
Digitalna produkcija
No, zamatanje sitnih kućnih potrepština u higijenske papirnate paketiće nije jedino što se s protokom vremena promijenilo. U dentalni laboratorij došle su također velike promjene, analogne protokole zamjenjuju oni digitalni, a pojavili su se i novi materijali i tehnološki procesi, što je, priča nam Mehun, izazov i za njegovu generaciju, ali i za one mlađe koje mu dolaze na praksu. Obrazovni sustav na te se promjene uopće ne obazire, tako da su prisiljeni svi zajedno učiti i to snalazeći se kako znaju i umiju. Čita se literatura koje je na našem tržištu o toj temi baš i nema puno, proučavaju se članci na internetu, a znanja se šire i na seminarima koje organizira struka.
- Škole za dentalne tehničare nemaju potrebnu opremu, a najveći je problem što su kurikulumi stari sigurno 25 godina. Zamislite što to znači za kadar koji izlazi iz te škole! Također, u Hrvatskoj koja ima četiri milijuna stanovnika ima devet takvih škola, dok Slovenija sa svoja dva milijuna stanovnika ima jednu školu, a Srbija s osam milijuna stanovnika ima ih dvije. Financijski je jako teško propisno opremiti devet praktikuma. Učenici imaju na drugoj godini samo dva tjedna prakse, a na trećoj tri tjedna. I to još nije posve regulirano jer neki od njih idu u dentalne laboratorije koji nemaju ‘digitalije‘ – komentira Mehun problem zakinutosti novih kadrova znanjem i osposobljenošću za rad u digitalnom okruženju.
Velika digitalna transformacija zahvatila je sva područja djelovanja, ali nisu je svi dočekali s jednakom spremnošću. Tehnologija koja se danas koristi u stomatološkoj protetici je skupa. Mehunov dentalni laboratorij dosad je mnogo investirao u softvere, licence, glodalice i 3D printere. Sljedeća im je investicija, s kojom će zbog cjelokupne situacije na tržištu malo pričekati, printer za metale čija se cijena kreće između milijun i tri milijuna kuna. Za njihove prihode, to je velik zalogaj, a oni su jedan od najvećih dentalnih laboratorija u tom dijelu Hrvatske. U varaždinskom laboratoriju imaju 17 zaposlenih, a dvoje ih radi u laboratoriju u Zagrebu. Na području varaždinske i međimurske županije ima desetak dentalnih laboratorija, no neki su unutar poliklinika koje sve rade in-house i uglavnom se bave dentalnim turizmom. Budući da nisu svi na istom stupnju opremljenosti, laboratoriji međusobno surađuju. Posla ima za sve, mi nismo konkurenti, kaže Mehun, mi smo kolege.
Planovi i ‘kradljivci budućnosti‘
Dentalni laboratorij Mehun, saznajemo, radi pomalo i za inozemno tržište. Uspostavili su suradnju s jednom poliklinikom u Irskoj, a povremeno rade i za dvije njemačke stomatološke ordinacije. Upravo taj segment poslovanja željeli bi u budućnosti snažnije razviti i to kroz implementaciju dentalnog dizajna. Tražimo objašnjenje jer nama to zvuči kao prilika za oslikavanje zubi cvjetićima.
- Proces ide u tri faze. Prvo stomatolog napravi interoralni sken. Na temelju toga treba dizajnirati zube u 3D softverima, a posljednji dio je produkcija, što znači 3D printanje, glodanje ili dodavanje materijala i pečenje keramike. Za obavljanje te srednje faze, dentalnog dizajna, posve je nebitno na kojem dijelu svijeta se dentalni tehničar nalazi. Tko god nam pošalje interoralni sken, mi mu možemo napraviti i poslati dizajn koji potom ide u izradu. Dosta smo već uložili u to, nabavili smo tri sustava za rad jer različiti skeneri u različitim firmama imaju drugačije standarde i onda se ne poklapaju sa svim sustavima. Tako da nam je plan u idućih pet godina postati dizajn centar za ordinacije koje si same mogu onda tu protetiku izglodati – savršeno jasno je to za nas laike objasnio ovaj iskusni dentalni tehničar koji nema bojazni da će mu time ordinacije postati konkurenti. Performanse ordinacijskih softvera nisu na jednakoj razini kao one dentalnih laboratorija te su više primjerene za neke jednostavnije zahvate poput izrada krunica.
Posao bi im, ističe Mehun, mogli ‘ukrasti‘ neki sasvim drugi igrači navodeći primjer sve uspješnijih Brazilaca koji zube proizvode iz matičnih stanica. – Posade ih u Petrijevki pa kad narastu, presade ih u čeljust. To bi nas moglo isključiti iz posla. Vrtlog tehnološkog razvoja je sve brži, tako da je to realna mogućnost i više nije tako daleko – ostavlja nas obješene vilice Mehun zbog kojeg se nadamo da ipak taj tehnološki napredak neće tako skoro ukloniti potrebu za njegovim pogonom u kojem tako divno zuji.