Dokazano neefikasna dogovorna ekonomija, poznata iz samoupravnog socijalizma, kao da se prelila na sve ključne razine odlučivanja – od hrvatske do europske politike, od domaće navodno vrhunske znanosti do izbora najbolje europske pjesme
Bauk kruži Europom – bauk dogovaranja. Ovako bi, po uzoru na ‘Komunistički manifest‘, neki novi marxovi i engelsovi, teoretičari novog poretka, mogli započeti svoj – ‘Dogovorni manifest‘ – program stranke koja je, za razliku od Komunističke partije iz 1848., već zavladala Europom.
A sve je u kroničarevoj glavi krenulo od pojma ‘dogovorna ekonomija‘ na koji me asociraju aktualna zbivanja – od Markova trga preko Malmöa i Bruxellesa do palače HAZU-a. No najprije objašnjenje: pojam je nastao u jugoslavenskom socijalizmu, koji je nastojao plivati u ‘nesvrstanoj‘ pruzi, ne samo u vanjskoj politici nego i u ekonomiji. Naravno, tržišna ekonomija za tadašnju je vlast bila crvena krpa. S druge strane, klasična planska privreda prema sovjetskome modelu postala je podjednako nepoželjna nakon razlaza s SSSR-om 1948. pa se krenulo ‘trećim putom‘, u tzv. radničko samoupravljanje, u kojem su radnici birali svoje predstavnike u radničke savjete koji su pak birali menadžment i imali ovlasti usporedive s današnjim nadzornim odborima. No čvrsta partijska kontrola brinula se, sve do pred kraj osamdesetih godina prošloga stoljeća, da tu ne bude nekakvih nepodobnih kadrovskih izleta, baš kao što Vlada danas ‘predlaže‘ menadžment državnih tvrtki, što nadzorni odbori samo potvrđuju.
Problemi s grožđem, gvožđem i boksitom
Jugoslavenska dogovorna ekonomija dodatno je hipertrofirala kad su se u sveopće dogovaranje ‘radnika s radnicima‘ (o proizvodnim planovima, nabavi, održavanju, investicijama) uplele republike, ojačane ustavnim promjenama 1974. To se pretvorilo u pravo licitiranje za pojedine investicije. Federalna je država, prema urbanoj legendi, ulagala velik novac u razvoj željezare u Smederevu zato što je jedan visoki partijski i državni dužnosnik imao slab sluh. Josip Broz Tito je, prolazeći tim krajem koji ga je podsjećao na Zagorje, navodno rekao: ‘Pa tu mora da ima dobroga grožđa!‘, a nagluhi aparatčik čuo je ‘gvožđa‘. S druge strane, vladajuća garnitura u Hrvatskoj bila je ponosna na to što je izlobirala gradnju tvornice za preradu glinice u Obrovcu, na već iscrpljenim nalazištima boksita. Dogovornu ekonomiju posebno je utemeljeno analizirao i žestoko kritizirao ugledni novinar, ekonomski analitičar, a poslije i diplomat Drago Buvač.
Dogovorni sustav odlučio je pobjednika ‘Eurosonga‘, a odlučuje i o sastavu hrvatske vlade. Iako nisam sklon teorijama zavjere, švicarski predstavnik teško bi došao do pobjede bez orkestriranog nagovaranja s jednog mjesta. Je li to nekakva ‘duboka eurovizijska država‘ ili su to ‘vratari sudbine‘, kako ih naziva Vedrana Pribičević, sasvim je svejedno. Tek, Švicarska je pobijedila i prije nastupa jer je najmanje konfliktna pa će se sljedeći ‘Eurosong‘ zapravo vratiti kući, u državu u kojoj je i sjedište European Broadcoasting Uniona (EBU). Tako se neće dogoditi da pobjeda ode u problematični Izrael, opet u Ukrajinu ili, nedajbože, u malu korumpiranu Hrvatsku koja se ne slaže najbolje ni s prvim susjedom u EU-u (Slovenijom), a s kandidatima za EU ima neraščišćene ratne repove (Srbija) ili upitnu bilateralu (BiH), državicu u kojoj na vlast dolazi desničarska vlada izbacivanjem iz koalicije predstavnika najveće manjinske grupacije. A upravo agenda političke korektnosti prema manjinama (o kojima – nebinarnima – govori švicarska pjesma) bila je dodatni poguranac za pobjedu.
Koalicija silnika sa zlom
Taj dogovorni pristup podsjetio me na nedavno preminuloga kralja namještaljki Velibora Džarovskog, koji je priznao da je namjestio najmanje osamdeset utakmica od kojih je jedna između dva nižerazredna kluba završila suludim rezultatom 134: 0 (jer se znalo da je i jedna druga utakmica namještena, a odlučivala je gol-razlika). Kako su izgledi Baby Lasagne rasli na kladionicama, tako su dečki iz EBU-a dodatno animirali jedan po jedan nacionalni žiri. Da je trebalo, nagovorili bi i hrvatsku delegaciju da da 12 bodova Švicarskoj. Nije trebalo – bilo je dovoljno dogovoriti rekordne 22 dvanaestice uz još šest desetki.
Za to vrijeme Andrej Plenković dogovara koalicijski sporazum s Ivanom Penavom. Vladu će zajedno voditi dojučerašnji najveći konkurenti koji nisu birali riječi u međusobnim optužbama. Nacional je objavio što je Plenković na zatvorenome partijskom sastanku govorio o Penavi i DP-u:
– Morate bit svjesni o kakvim ljudima se radi. To su kvarni ljudi. Zli. Zli ljudi s kojima nećemo imati posla. Nema nikakvih dilema. Nemojte biti zavarani, joj, to su desni, naši su Hrvati. Nisu. Oni su srušili Kolindu, sutra će srušiti nas. To morate znati – uvjeravao je Plenković.
Ni Penava nije ostao dužan. Nazvao je Plenkovića nepristojnim silnikom ‘koji prostačkim i vulgarnim rječnikom vrijeđa sve one koji su brana nastavku vladanja njegove korumpirane sluganske skupine. (…) Prostački vrijeđa hrvatske branitelje i dragovoljce, članove i zastupnike Domovinskog pokreta, posebice iz Kutine, nazivajući ih teroristima, kretenima i budalama, kao i sve druge koji se suprotstavljaju njegovoj samovladi!‘
Dakle, rječnikom dvojice čelnika, dobivamo koalicijski sporazum silnika sa zlom.
Dogovorni odgovor HAZU-a na izvrsnost
Prema još kompliciranijem dogovornom principu funkcionira i Europska unija – s glomaznim birokratskim aparatom u kojem se isprepleću stranački i državni interesi. Zato je proces odlučivanja, odnosno dogovaranja, iscrpljujući, dugotrajan i rijetko kada efikasan, a nerijetko rezultira pogrešnim odlukama. Tako EU prednjači u politici zaštite okoliša. No u pravoj zelenoj euforiji donesene su i odluke koje će imati katastrofalne posljedice upravo za industriju Unije. Naime, odredbe koje favoriziraju kupnju električnih automobila prestigle su transformaciju moćne europske automobilske industrije pa sad EU više financira proizvođače električnih automobila iz SAD-a i s Dalekog istoka nego domaće. U niz industrijskih grana uvedeni su pak svojevrsni ekološki porezi, što poskupljuje proizvodnju na području Unije, ali bez dovoljno zaštitnih mehanizama od ‘prljavih‘ uvoznih proizvoda.
Ipak, najapsurdnije je dogovaranje ono kojem upravo svjedočimo u znanstvenoj zajednici. Vodstvo HAZU-a drugi je put odbilo prijedlog da se Ivana Đikića primi u Akademiju, pa makar i za dopisnog člana. Ta barijera koju su jednom od najcitiranijih domaćih znanstvenika postavili akademski uhljebi sa Zrinjevca može proći samo kao dogovorni odgovor na izvrsnost. Zaista, zbog bauka dogovaranja Hrvatska skupa s cijelom Europom, od politike, biznisa i znanosti do popularne glazbe, srlja u prosječnost, što dugoročno znači – u propast.