Bilo bi zanimljivo da smo mogli vidjeti reakciju obitelji Plodinec, koja upravlja sisačkom tvrtkom Mlin i pekare, kad je premijer Andrej Plenković iz sabornice poručio da će sadašnji minimalac dići s 3750 na 4220 kuna (neto). Lako je moguće da je u isto vrijeme glavni menadžer Lonia trgovine Dražen Baškarad zvao svog šefa Michała Seńczuka te da su Zvonko Ceranja i Ivan Ninković iz tvrtke Atalian Global Services Croatia, koja se bavi održavanjem zgrada, zvali svog principala. Vjerojatno su slično reagirali i Bosiljko Stanić iz vinkovačkog Bosa, direktorica i suvlasnica zagrebačkoga Gavranovića Milka Gavranović, prvi čovjek zabočkog Trgostila Darko Bratković...
Oni su, naime, najveći poslodavci koji su prošle godine imali prosječnu plaću manju od najavljenoga novog minimalca. Samo razlika između sadašnjeg i najavljenog minimalca stajat će 587 kuna na mjesec po svakom zaposlenome koji sad prima plaću od 3750 kuna. A na godišnjoj razini to je dodatni trošak veći od 7000 kuna po čovjeku.
Posebno su uzbuđeni trgovci, kojima je u istom paketu premijer zaprijetio zabranom rada nedjeljom (osim 16 nedjelja u godini), pa strepe od pada prihoda. A još je teže menadžerima Varteksa ili Borova, koji su također među najvećim poslodavcima s niskim prosjekom plaća, a godinama se koprcaju u borbi za goli život pa su i 2021. završili s gubicima. A sad im je najavljen dodatni trošak.
Mlin i pekare imaju 1641 zaposlenoga, Lonia trgovina 1376, Atalian GSC 1264... Pa iako danas nisu svi zaposleni u tim tvrtkama ispod novog minimalca, zakon velikih brojeva je neumoljiv. Za pretpostavljenih 500 zaposlenih na minimalcu tvrtku bi to stajalo 3,5 milijuna kuna, što je više od, primjerice, Varteksova minusa 2021.
Naravno, povećanje minimalne plaće svakako je potez koji je teško kritizirati, jer i s 3750 kuna na mjesec, pa i s 4220 kuna, ljudi su u kategoriji siromaštva. S druge strane, lakonsko opravdanje za dizanje minimalne plaće je da poslodavci jednostavno trebaju smanjiti dobit te da će na udaru biti manji broj tvrtki.
Međutim, prošle je godine manje od 4220 kuna isplaćivalo čak 40.447 tvrtki s 202.847 zaposlenih, a među njima je i 11.928 tvrtki s 38.199 zaposlenih koje su godinu završile u gubitku. Realni sektor, o kojem je ovdje riječ, obuhvaća oko sto tisuća tvrtki i zapošljava ukupno manje od milijun ljudi. Dakle, povećanje minimalca dodatno će ugroziti poslovanje petine realnog sektora, s tim da i u drugim tvrtkama postoje zaposlenici na minimalcu.
Treba uzeti u obzir aktualne pregovore Vlade sa sindikatima javnih i državnih službi, koji traže osam posto veće plaće odmah i još dogodine pet posto. Vlada zasad nudi model ‘4% + 2%‘.
Za to vrijeme Plenković je zacrtao i novi cilj – rast prosječne plaće sa 7576 na 8200 kuna. A uz to će, sasvim sigurno, ići i novi minimalac i novi pregovori sa sindikatima. Hvalio se premijer i plaćama, koje je u svom mandatu digao 34 posto. Prešutio je da je 20 posto od toga pojela inflacija. Nije rekao ni da je medijan (plaća koja je maksimum primanja za siromašniju polovicu zaposlenih i minimum za drugu, bogatiju polovicu) za to vrijeme rastao manje – 30 posto. No zato su plaće u javnoj upravi i obrani već narasle 36,7 posto.
Kako god, samohvala s dizanjem plaća u vremenu galopirajuće inflacije (veće od deset posto) zasigurno će dati novi poticaj rastu cijena. Svaka od 40-ak tisuća tvrtki koje će osjetiti rast minimalne plaće pokušat će dodatni trošak nadoknaditi skupljim proizvodima i uslugama.
A onda će Djed Mraz u Plenkovićevu liku opet dignuti minimalac, smanjiti PDV na neke artikle, zamrznuti neke cijene; ukratko, i dalje će vući populističke poteze kako bi se svidio kritičnom broju glasača nužnih za dobivanje novog mandata 2024. (ili, ako mu bude odgovaralo – i prije).
Za to vrijeme Plenković se ne bi štel zameriti Bruxellesu pa čeka europski model reguliranja cijena energije. Zato ostavlja na cjedilu domaće poduzetnike. Oni ni nakon najnovijeg prijedloga iz EU koji je napokon na stolu neće biti sretni. Bez posebne hrvatske odluke poduzetnici će i dalje grcati plaćajući najskuplju cijenu energije u odnosu na građane. Uostalom, tko je poduzetnicima kriv što sa samo sto tisuća članova nisu Plenkovićeva ciljna grupa.
HDZ je prije dvije godine sa samo 16,7 posto glasova ukupnoga biračkog tijela dobio kontrolu nad Saborom. Za to mu je bilo potrebno malo više od 600 tisuća glasova. Pritom je baza državnih i javnih službenika višestruko veća od zamišljene poduzetničke stranke. To pokazuje da su sindikati u pregovorima u znatno boljoj situaciji nego poduzetnici sa svojim svakodnevnim jadikovkama.