Sintagma ‘održivo poslovanje‘ zid je u koji lupi svaki investitor namjerava li se zadužiti kod banke. Primjerice, Europska investicijska banka (EIB) i Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD) za odobravanje financiranja očekuju da zgrade imaju certifikat BREEAM. Mnogim postojećim certifikatima u posljednje se vrijeme pridružio i onaj za održivo poslovanje, a trebaju ga investitori, proizvođači i uslužni sektor kako bi dokazali da je njihovo poslovanje usklađeno s dobrim ESG praksama. Certificiranje obavljaju akreditirane certifikacijske kuće, a kompanije prije nego što započnu taj proces trebaju sveobuhvatnu pripremu.
– Ne postoji jedinstvena definicija održiva poslovanja tako da ne postoje egzaktni kriteriji ili provjerni popis koji neka kompanija treba zadovoljiti i na temelju njega dobiti certifikat kojim se potvrđuje da posluje održivo. Održivost podrazumijeva da organizacija u svim poslovnim procesima, međuljudskim odnosima, suradnji s dobavljačima i kupcima kao i u odnosu prema zajednicama i prirodnim okolišem s kojima izravno ili posredno dolazi u interakciju vodi računa o svojim pozitivnim i štetnim utjecajima. Kompanije koje transparentno govore o izazovima i preuzimaju odgovornost za štetne utjecaje poslovnih aktivnosti umjesto da ih pokušaju sakriti pokazuju visok stupanj ESG zrelosti, a to je prvi korak za odgovorno upravljanje i stvaranje proizvoda i usluga u skladu s dobrim ESG praksama – ističe Riki Pahlić, savjetnik Hauske & Partnera, prema čijim je riječima još mnogo izazova o učincima raznih mjera koje kompanije implementiraju i jako mnogo prostora za njihovo poboljšanje – posebice kod ograničavanja namjernog ili neinformiranog lažnog zelenog oglašavanja proizvoda i usluga.
Više od klišeja
Postoje međunarodno priznati certifikati koji osiguravaju zadovoljavanje određene razine standarda. Samo u Europskoj uniji više je od 200 aktivnih oznaka, a globalno više od 450. Primjer je znak EU Ecolabel, koji je dokaz da proizvod ili usluga udovoljavaju visoko propisanim standardima zaštite okoliša odnosno da proizvodi i usluge koji nose tu oznaku imaju manje nepovoljan utjecaj na okoliš tijekom životnog ciklusa u odnosu na istovrsne proizvode i usluge.
– Ipak, treba imati na umu da za razliku od EU Ecolabela, koji je službena dobrovoljna oznaka Europske unije, mnoge certifikate razvijaju privatne organizacije koje od toga ostvaruju prihode, a neki od njih su nepouzdani i netransparentni i ne mogu kupcima jamčiti kvalitetu, a u ekstremnim ih slučajevima mogu dovesti i u zabludu. Zato prvo treba provjeriti zakonski okvir, koji se razlikuje od države do države, kakvi su sve certifikati dostupni za određene proizvode, usluge i prakse, kolika je pouzdanost certifikata i udovoljavaju li zakonskim zahtjevima, promotriti njihov opseg prilikom provjere, vjerodostojnost metodologije, prikupljanje podataka, reviziju..., kako bi se donijela konačna odluka o certificiranju – nabraja Pahlić.
Naglašava da za neke proizvode i usluge uopće ne postoje ili su dostupni nedovoljno pouzdani certifikati pa se najprije treba osloniti na pojašnjenje poslovnih procesa.
– Može zvučati kao klišej, ali najbolji certifikat održivosti su transparentnost, suradnja i komunikacija s dionicima duž lanca vrijednosti i jasne odrednice pristupa održivosti, o kojima se redovito javno izvješćuje kako bi javnost mogla provjeriti istinitost tvrdnji kompanije. U tom procesu uvijek će biti pokušaja i pogrešaka, ali autentičnost je sve više na cijeni i ljudi najviše vjeruju onim kompanijama koje im širom otvore svoja vrata i omoguće da aktivno sudjeluju u razvoju poslovanja i unapređivanju poslovnih praksi, a ne onima koje same za sebe tvrde da su zelene, plave ili duginih boja – napominje Pahlić.
Najučestaliji sustavi
Kompanije danas imaju na raspolaganju veliki broj načina dokazivanja usklađenosti poslovanja s dobrim ESG praksama. Primjerice, jedna od vodećih domaćih certifikatorskih kompanija Bureau Veritas Croatia certificira klijente prema nekoliko generičkih normi za sustave upravljanja.
– Jedan od najučestalijih sustava upravljanja okolišem je prema normi ISO 14001:2015. Cilj tog sustava je osigurati organizacijama okvir za zaštitu okoliša i odgovor na promjenjive uvjete okoliša u ravnoteži s društvenim i gospodarskim potrebama. Ukratko, organizacije identificiraju utjecaj svojih poslovnih procesa, proizvoda ili usluga na okoliš (emisije u zrak, otpadne vode, upotrebu sirovina, upravljanje otpadom i sl.), zatim ih povezuju sa zakonskim i drugim zahtjevima s kojima moraju biti usklađene, uspostavljaju mjerenja aspekata okoliša te postavljaju ciljeve, planove i programe za sprječavanje ili ublaživanje štetnih utjecaja na okoliš. Također, moraju razmotriti i mogući štetan učinak okoliša na organizaciju, što je jako važno zbog klimatskih promjena i učestalih pojava vremenskih ekstrema – pojašnjava Denis Šonje, izvršitelj prodaje i marketinga u Bureau Veritasu Croatia.
Osim spomenute norme, Šonje navodi sustav upravljanja energijom prema normi ISO 50001:2018, sustav upravljanja zaštitom zdravlja i sigurnosti pri radu ISO 45001:2018, sustav upravljanja za suzbijanje podmićivanja ISO 37000:2016, normu SA 8000, koja se temelji na konvencijama Međunarodne organizacije rada (ILO), Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima i UN-ovoj Konvenciji o pravima djeteta.
– Organizacije koje se žele certificirati moraju uskladiti poslovanje sa zahtjevima željene norme. Ispunjavanje zahtjeva često znači da će morati donijeti određene poslovne politike i ciljeve, izraditi dokumentirane postupke kojima opisuje poslovne procese, uspostaviti mjerenja i kontrole u procesima, educirati i uvježbati zaposlenike, provoditi interne audite, upravne preglede itd. Tu fazu uvođenja sustava upravljanja prema određenoj normi organizacije provode samostalno ili uz pomoć specijaliziranih konzultanata – objašnjava Šonje.
Prikupljanje dokaza
Uslugu certifikacije, prema njegovim riječima, treba zatražiti od ovlaštene ili akreditirane certifikacijske kuće, što znači da je certifikacijska kuća provjerena i ovlaštena izdavati certifikate. Postupak certifikacije određuju veličina kompanije, broj lokacija, djelatnost te drugi specifični faktori za određivanje kompleksnosti nekog sustava. Ovisno o normi prema kojoj se kompanija certificira, usluga certifikacije ugovara se za rok od jedne, tri ili više godina.
– Certifikacijska prosudba ili audit postupak je prikupljanja dokaza o ispunjavanju zahtjeva određene norme. Prosuditelj (auditor) koji provodi prosudbu mora imati odobrenja koja stječe ne temelju kompetencija, primjerice visoke stručne spreme iz relevantnog područja, radnog iskustva, broja provedenih audita u određenom sektoru... Nakon prosudbe sastavlja se izvještaj s prikupljenim dokazima te ako je organizacija ispunila zahtjeve standarda, izdaje se preporuka za izdavanje certifikata. Ako su tijekom prosudbe uočene određene nesukladnosti, organizacija dobiva rok u kojem ih mora ukloniti. Ovisno o trajanju certifikacijskog ugovora, nakon izdavanja certifikata certifikacijska kuća provodi i nadzorne prosudbe kako bi stekla povjerenje da certificirana organizacija kontinuirano ispunjava zahtjeve standarda. Obično se nadzorne prosudbe provode u roku od 12 mjeseci od datuma prve certifikacije – naglašava Šonje.
Podaci u fokusu
Prema njegovim riječima, u temelju dugoročnog održivog poslovanja je uspješna prevencija rizika i iskorištavanje prilika kad se one ukažu. Na temelju pregleda rizika i prilika, kompanija može odlučiti što je najvažnije za njezin održivi uspjeh. Ako kompanija posjeduje veliki broj osobnih podataka (telekomi, banke, osiguravajuća društva…) i mora zaštititi povjerljivost, integritet i dostupnost podataka, odlučit će se za certifikaciju sustava upravljanja informacijskom sigurnošću prema normi ISO 27001:2022, sustav upravljanja kontinuitetom poslovanja ISO 22301:2019 te sustav upravljanja privatnošću informacija ISO 27701:2019 itd.
– Uredba o EU taksonomiji zahtijeva od banaka i investitora da usmjere ulaganja u okolišno prihvatljive gospodarske aktivnosti. Proizvođači moraju na transparentan način pokazati koji utjecaji na okoliš proizlaze iz dobave sirovina, proizvodnje, upotrebe i zbrinjavanja određenog proizvoda. U zadnje vrijeme imamo sve veći broj upita za verifikaciju okolišnih deklaracija proizvoda (EPD – environmental product declaration) koje se temelje na procjeni životnog ciklusa proizvoda (LCA – life cycle assessment).
To je standardizirana metodologija za procjenu potencijalnih utjecaja proizvoda na okoliš koristeći se perspektivom životnog ciklusa. LCA studija izrađuje se u skladu sa standardima i smjernicama ISO 14040:2006 i ISO 14044: 2006. Također, klijentima je interesantan i izračun ugljikova otiska proizvoda, koji se radi sukladno normi ISO 14067:2018. Interes za taj podatak javlja se duž dobavnog lanca jer da bi neki proizvođač mogao izračunati ugljikov otisak za svoj proizvod, mora imati podatke o ugljikovu otisku komponenti koje su ugrađene u njega – objašnjava Šonje.
Dodaje da se očekuju velike promjene u pogledu društveno odgovornog poslovanja zbog obveze primjene Direktive o korporativnom izvještavanju o održivosti (CSRD) i Europskih standarda izvještavanja o održivosti (ESRS). Obveznici će morati detaljnije i transparentnije izvještavati o okolišnim, društvenim i upravljačkim (ESG) pokazateljima, a primjena ESRS standarda omogućit će usporedbu informacija među organizacijama.