Kina proizvodi čak 34 posto svjetske robe, no udjel je u globalnome izvozu ‘samo‘ 14 posto (ostatak baš i nema kome prodati, jer Xi Jinping namjerno ne jača domaću potražnju). Prije dvadesetak godina kineski je udjel u proizvodnji bio desetak postotnih bodova manji, a izvoz oko pet postotnih bodova manji. Iako i gospodarski rast i udjeli Kine u svjetskoj proizvodnji i trgovini usporavaju, šteta je selidbom proizvodnje na Istok počinjena.
Zapad je davno pozatvarao mnogobrojne tvornice i radna mjesta, pa danas, u vrijeme zelene transformacije kada su svi resursi i jeftinjiji gotovi proizvodi u Kini, EU i SAD dižu carinske zidove pod egidom ‘Kina prekomjerno proizvodi‘, ne navodeći pri tome što to točno znači. Kada proizvodnja postaje prekomjernom?
Koji su to kriteriji, pokazatelji, formule? Marijana Ivanov sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta poručuje kako svako poduzeće zna da je prekomjerna proizvodnja ona koju tržište ne može progutati, jer nema dostatne potražnje u odnosu na ponudu.
- No, optužbe Kine za prekomjernu proizvodnju uglavnom nemaju veze s manjkom potražnje na svjetskome tržištu niti s prevelikom ponudom. Koncentracija je proizvodnje u Kini ‘prevelika‘ zato što prije svega SAD-u i Europi ostaje manji dio svjetskoga kolača, a zelena je tranzicija upravo novi svjetski kolač za koji se bore svi, jer je to prilika za pozitivne šokove koji mogu generirati više profite i više stope rasta te, još važnije, dati moć na tržištu infrastrukture za korištenje obnovljivih izvora energije. Stoga pojam ‘prekomjerna proizvodnja Kine‘ nije stručni ekonomski termin koji bi podrazumijevao objektivne ekonomske kriterije o tome koja je to prihvatljiva proizvodnja, a koja je prekomjerna, u svrhu optimalne alokacije svjetskih resursa – precizira Ivanov dodajući kako je prekomjerno sve što ugrožava kapacitete i cjenovnu konkurentnost proizvodnje SAD-a i drugih naprednih ekonomija, odnosno uvoz iz Kine koji se može supstituirati vlastitom (skupljom) proizvodnjom.
Marinko Škare s pulskog Fakulteta ekonomije i turizma pojašnjava kako u ekonomskoj teoriji postoji pojam prekomjerne proizvodnje i vezan je uz ideju poslovnih ciklusa i produktivnosti.
– Standardna je definicija prekomjerne proizvodnje nacionalna proizvodnja koja dostigne razinu koju potražnja ne može absorbirati. Iz same je definicije vidljivo da se sve svodi na tržište i zakon ponude i potražnje. Kao glavni okidači prekomjerne proizvodnje spominju se tehnološki napredak, pogrešna procjena potražnje, subvencije i poticaji, ekonomski ciklusi. Klasični su primjeri poljoprivrednici koji često proizvode više nego što tržište može apsorbirati, što dovodi do viškova hrane. Kada je riječ o indikatorima praćenja prokomjerne proizvodnje oni se uglavnom svode na visinu i vrijednost zaliha, omjer prodaje i proizvodnje, jači pad cijena i kontinuirane rasprodaje, operativne troškove, profitne marže, povećane operativne troškove skladištenja i logistike, pad profitnih marži zbog sniženja cijena ili povećanih troškova skladištenja – tumači Škare.
Ako bismo barem dio tih indikatora preslikali na razinu zemlje, Kina ima problema, no oni prije svega rastu na tržištu nekretnina (nekretnine su, kao i u Hrvatskoj, glavni izvor štednje, zbog čega je domaća potražnja slaba). (I) zbog obilnih državnih poticaja cijeloj industriji i izvozu javni je dug dosegnuo 60 posto udjela u BDP-u dok razina globalne potražnje pada. Doduše, ne za svom robom. U vremenima zelene tranzicije sve što je za nju potrebno, od sirovina do gotovih proizvoda – sve je u Kini. Pa, kako onda znamo (i tvrdimo) da proizvodi previše?
Odgovor potražite u novome digitalnom i tiskanom broju Lidera.