Starije generacije itekako pamte izreku ‘Zagreb radi, Beograd se gradi‘. To je značilo da je Hrvatska, ali i Slovenija, čiji se glavni grad također spominjao u toj izreci, najviše pridonosila proračunu bivše države, a da je iz njega najveću korist vukao ondašnji glavni grad. Mlađim generacijama to, nasreću (ili nažalost), ništa ne znači. Pojam da Hrvatska nešto zarađuje i da se time netko drugi koristi nije ukorijenjen u njihovu DNK-u. Danas jedva da zarađujemo dovoljno za sebe. Pa ni graditi ne možemo ako se pošteno ne zadužimo.
Da netko radi, a drugi gradi prije bi Hrvatskoj mogli prigovoriti stanovnici nekih razvijenih članica EU-a. Amsterdam, Berlin, Pariz ili Bruxelles rade, a Zagreb se gradi. To bi imalo smisla. Takve izjave ne bi bile pogrešne, Hrvatska iz proračuna EU-a više dobiva nego što u njega uplaćuje. Zasad. No nastavi li rasti i ostvarivati sve veće stope rasta BDP-a te dosegnu li sve hrvatske regije prosjek razvijenosti EU-a od 90 posto, a bude li nam rastao i dohodak, naša će država od neto primateljice postati neto uplatiteljica.
To će se dogoditi kad-tad. I tada ćemo možda govoriti: ‘Zagreb radi, a Milano se gradi.‘ Zasad je to nerealno jer je na snazi zadani višegodišnji financijski okvir (VFO) koji vrijedi do 2027., pa je Hrvatska još neko vrijeme mirna. No već pri donošenju sljedećeg VFO-a postoje izgledi da ćemo biti u skupini onih koje više uplaćuju u Europsku uniju nego što iz nje povlače.
Kada, ne ako
To i jest cilj, ako pitate one koji o našoj sudbini odlučuju, poput Europske komisije, prema kojoj puko matematičko tumačenje nema smisla, jer čak i ako u proračun više uplaćujemo nego što iz njega dobivamo, zahvaljujući EU-u imamo pristup ‘jedinstvenom tržištu od 450 milijuna ljudi‘. Ako pitamo stručnjake za fondove EU-a, takav je ishod očekivan. Nećemo zauvijek živjeti od tih fondova, kad-tad ćemo se, zahvaljujući njima, a ne zahvaljujući svojoj ekonomskoj politici, razviti dovoljno da nam oni više neće trebati.
Postavke su takve i očekuje se da, kad ostvarimo rast, pomažemo slabije razvijenim članicama. Ako pak pitamo ekonomske stručnjake, empatija i holistički pristup nestaju i priznaju se samo minus i plus. Sad je prilika da provedemo reforme, razvijemo gospodarstvo i da, kada, a ne ako, postanemo neto uplatetiljica, pa makar to bilo i za desetak godina, iskoristimo blagodati tog jedinstvenog tržišta.
Ekonomski analitičar i direktor tvrtke Arhivanalitika za izdavaštvo i savjetovanje Velimir Šonje ima vrlo jasno stajalište: Hrvatska nije ni blizu statusu neto uplatiteljice, barem ne dok je na snazi sadašnji VFO, koji istječe 2027., a koji će se upotrebljavati i čije će isplate sjedati sve do, procjenjuje Šonje, 2030. godine. Dotad ćemo više dobivati nego što ćemo plaćati.
– Neto uplatiteljica mogli bismo postati tek 2031. ili još kasnije. Spominjemo to desetljeće prerano – smatra Šonje koji upozorava da do tada treba provesti reforme i težiti gospodarskom rastu koji će biti spreman odgovoriti na nove izazove koje donosi novi status.
Što o tome misli drugi stručnjaci, kakav je stav resornog ministarstva i Europske komisije, pročitajte u tiskanom ili digitalnom izdanju tjednika Lider.