Odjeci 'Mad Maxa' na hrvatski način kod benzinske crpke u Desincu još će danima puniti medijski i politički prostor. No to nije problem koji je nastao kad su huligani blokirali autocestu. Počeo je i prije nego što je Hajdukovim navijačima zabranjen ulaz na maksimirski stadion, pa i prije nego što su se uopće ukrcali u konvoj za Zagreb. Problem huligana uza sportske terene (ponajprije nogometne) jedna je od hrvatskih tabu-tema kojima se politika ne usudi baviti jer je to za svakoga prerizično. Pa, pogledajmo koje su to vječne teme od kojih bježe političari, pogotovo oni na vlasti.
1. Opsjednutost nekretninama
Hrvatice i Hrvati postali su najveći europski rentijeri onog časa kad su svi stanovi za bagatelu prepisani na 'podstanare' koji su u njima živjeli pa smo preko noći postali vlasnici najvećega stambenog fonda. Čak 91 posto hrvatskih građana živi u vlastitoj nekretnini, što je 20 posto više od prosjeka EU. A kad smo riješili vlastiti stan, počeli smo kupovati vikendice. Pa kad bi neka luda vlast kojim slučajem, eventualno zabunom, uvela porez na nekretnine, dobila bi 91 posto glasača – za suparničku opciju. Sve to dodatno je poticalo rentijerstvo, a u skladu s voljom 'većine' danas je zimmer frei najisplativiji biznis u Hrvatskoj, s bezobrazno podcijenjenim poreznim davanjima, smiješnima u odnosu na poreze koji opterećuju rad, pa i dobit.
2. Zdravstvo bez reforme
Ispad šefa najveće hrvatske bolnice – koji je javno priznao da je ženi izvadio zdravi jajnik i još objavio njezino ime – nije jednokratna afera, a nije ni posljedica jednako suludog odnosa prema pacijentici kojoj nije omogućen pobačaj smrtno bolesnog ploda ni u jednoj hrvatskoj bolnici. To su samo površinski dijelovi zdravstvene sante koja ispod površine skriva niz sličnih drama. Ante Ćorušić i Vili Beroš, nažalost, nisu slučajevi, nego su plod dugogodišnje politike u zdravstvu u kojoj svaki sljedeći šef bolnice u pravilu stvara još veće gubitke, a svaki sljedeći resorni ministar to mu amenuje. Liječnički lobi toliko je moćan i drži se zajedno da se možemo kladiti da se ni ovakvi propusti neće sankcionirati. Zato ni bilo kakvu ozbiljniju zdravstvenu reformu ne možemo očekivati.
3. Dominacija i bahatost države
Neki dan je ekonomski analitičar Damir Novotny na portalu Direktno.hr podsjetio na to da oko 50 posto svih radnih mjesta zapravo kreira državni sektor, koji 'ima vrlo nisku produktivnost'. Možda se državni presing na biznis malo izgubi u velikom Zagrebu, ali u manjim mjestima lokalna država diktira čak i koga će se namjestiti za školskog podvornika. Država si može dopustiti da duguje veledrogerijama više od pet milijardi kuna. Upravo je Europska komisija, prema Telegramu.hr, upozorila na prosječan rok za plaćanja iz javnog sektora poduzećima od 59 dana, u odnosu na 50 dana za plaćanja među poduzećima te 29 dana u transakcijama između potrošača i poduzeća. Taj problem posebno zaoštrava inflacija. A dominantan položaj inicira bahatost. Pa je tako Porezna uprava krenula u 'porezni masakr', kako je to nazvao Jutarnji list: poreznici su u ciljanoj inspekciji velikih ugostitelja procijenili da trošak namirnica u konačnoj cijeni obroka ne smije biti veći od 40 posto, a ondje gdje su pronašli da je taj udio bio viši, odlučili su na razliku naplatiti PDV smatrajući da nije riječ o stvarnim cijenama, već o načinu prikrivanja neprijavljenih računa. I oderali kazne od 500.000 do četiri milijuna kuna! Naravno, ne treba očekivati promjene u dominaciji i bahatosti.
4. Poticaji umjesto komasacije
Desetljećima država baca milijarde kuna u poljoprivredu, a proizvodnja je sve manja ili, u najbolju ruku, stagnira. Pritom su poticaji po hektaru dodatni koruptivni faktor ili socijalna mjera koja je uzrokovala usitnjenu nekonkurentnu poljoprivredu, a komasacija je više nego uspješno – eskivirana. Tek je odnedavno privatni kapital sâm počeo okrupnjavati posjede i ostvarivati bolje prinose. Ali to nema baš nikakve veze s državom, koja je ostala zarobljena u političkoj trgovini u sustavu 'jedna kravica – jedna štalica'.
5. Kuna umire precijenjena
Godinama su poduzetnici, analitičari, pa i Liderovi novinari, upozoravali na precijenjenost kune i nerealan tečaj. Lajali su, lajali, dok im nije dojadilo. Poduzetnici su tako za bar desetak posto manje konkurentni na svjetskom tržištu, ali zato su uvoznici za isto toliko konkurentniji u Hrvatskoj od domaćih proizvođača. To je – uz kriminalnu pretvorbu i privatizaciju – industriju bacilo na koljena pa su novi vlasnici na brzinu rasprodali propale tvornice za gradnju budućih šoping-centara. Tek nakon čistilišta financijske krize i pandemije u kojoj smo ostali bez turističke rente shvatili smo da su se industrijski ostaci ostataka (reliquiae reliquiarum) uspjeli prilagoditi i nadoknaditi tečajnu inferiornost. I izvukli Hrvatsku iz pandemije. Tako je možda to tečajno nečinjenje i podilaženje trgovini i turizmu dugoročno pomoglo industriji, koja će za nekoliko mjeseci otpratiti precijenjenu kunu 'na Mirogoj'.
6. Huligani na stadionima, a i šire
I, last but not least, vratimo se huliganizmu. Za to nema opravdanja. No ovakva policijska reakcija problem može samo produbiti. Vlast se u svemu tome na relaciji Zagreb – Split ponaša uglavnom lokalpatriotski – pendreče se gostujući navijači. Torcida, navodno zbog transparenata i bubnjeva, nije puštena na stadion, a BBB je priredio desetominutni vatromet s također formalno zabranjenom pirotehnikom. Manje je rizično za vlast sukobljavanje 'naših' i 'vaših' nego poduzimanje jedinstvene akcije protiv svih huligana (a ne protiv pravih navijača, koji su i na stadionima i u Desincu uvijek kolateralne žrtve). Jer, ipak su huligani od svih najglasniji, pa mogu biti neugodni za politički rejting, a, bogami, i za rezultate na izborima. Zato, gospodo huligani, ne brinite se, država će ostati uz vas, uz par bubotaka – reda radi…