Kada netko tako utjecajan kao što je Elon Musk izjavi da će SAD kad-tad morati platiti svoj dug, točnije da je, ‘s obzirom na federalne rashode, pitanje kada ćemo, a ne hoćemo li bankrotirati‘ onda je jasno da stvar koja do jučer nije bila zamislivom postaje itekako dramatičnom. Jer, Amerika se (opet) suočava s probijanjem gornje letvice dopuštene zaduženosti (ta je granica posljednji put zbog pandemije revidirana 2021.).
Doduše, većina analitičara procjenjuje da će se letvica, kao i stotinu puta od Bretton Woodsa do sada, pomaknuti uvis i da tehničkoga bankrota neće biti, unatoč tomu što ovoga puta jaz između Demokrata i Republikanaca zjapi više nego ikada prije. Uostalom, do početka lipnja još je dovoljno dana da se prije svega političke razmirice ispeglaju dovoljno za jednoglasnije podizanje ruku ‘za‘. No, što ako se ruke ne slože? Što ako SAD ne bude sposoban vratiti dugove i bankrotira? Jer, nije riječ o nekoj globalno beznačajnoj državici nego o zemlji koja kroz svoj glavni izvozni proizvod – dolar – globalno izvozi i sve svoje nedaće. Poput ljuljanja čak tri, doduše manje banke.
Niko Maričić, fond menadžer InterCapital Asset Managementa kaže kako svi plaćamo račune, pa tako mora i američka vlada. - Kako bi ispunila obveze poput plaća u javnom sektoru, mirovinskih naknada, kamata na izdani dug, riznica SAD-a izdaje novi dug koji kupuju investitori diljem svijeta. Američko je obvezničko tržište najveće tržište na svijetu. Budući da američka vlada konstantno ima proračunski manjak (što znači da troši više nego što zarađuje), riznica izdaje još više duga kako bi financirala taj manjak, a kao rezultat toga ukupan nacionalni dug nastavlja rasti.
U SAD-u je zakonski određen limit duga koji označava maksimalni iznos koji američka vlada može posuditi. Trenutačno taj limit iznosi 31,4 bilijuna dolara. Ograničenje duga u SAD-u postoji još od 1917., a od Drugoga svjetskog rata ograničenje je revidirano čak 102 puta. Posljednji je put to bilo 2021. godine. S obzirom na to da je dosegnut limit riznica SAD-a troši preostalu likvidnost koju drži kod FED-a. Procjenjuje se da će preostala likvidnost biti dovoljna za podmirivanje obveza do lipnja, međutim postoji određena doza neizvjesnosti oko točnog datuma kada američka Vlada više neće biti u stanju podmirivati obveze. Američki je Kongres zadužen za obustavljanje ili povećanje limita duga te se revidiranje limita duga najčešće koristi kao poluga za pregovaranje između političkih opcija. Ako američki Kongres ne obustavi ili ne poveća limit, rizik od insolventnosti postaje stvarnost. U slučaju nemogućnosti podmirivanja obveza američke Vlade globalna ekonomija bi pretrpjela snažan šok – tumači Maričić dodajući da smo nešto slično već vidjeli u dva navrata u ne tako davnoj prošlosti.
Naime, u 2011. te u 2013. godini SAD je bio vrlo blizu datuma insolventnosti. Unatoč postizanju dogovora političkih opcija u američkom Kongresu te revidiranju limita duga, 2011. godine S&P kreditna rejting agencija snizila je kreditni rejting SAD-a prvi put u povijesti. Sve je to uzrokovalo snažnu volatilnost na globalnim financijskim tržištima. Rizičnija financijska imovina poput dionica, korporativnih obveznica i državnih obveznica tržišta u razvoju zabilježila je snažan pad cijena. Primjerice, S&P500 indeks je u mjesecu prije dosezanja datuma insolventnosti 2011. godine ostvario pad vrijednosti od čak 17 posto.
- Valja napomenuti kako je revidiranjem limita duga došlo do snažnog odskoka istog indeksa koji je u narednih 12 mjeseci ostvario rast vrijednosti od 28,1 posto. S druge strane, vrijednost je najsigurnije financijske imovine, koju često nazivamo sigurnom lukom, poput američkih i njemačkih državnih obveznica te zlata rasla. Razlog je tomu bijeg investitora u sigurnost. Do povećanja limita sigurno će doći, samo je pitanje u kojem trenutku. Približavanje datumu insolventnosti američke Vlade povećava neizvjesnost i negativno utječe na vrijednost financijske imovine. Kretanje financijske imovine trebalo bi nalikovati kretanjima kojima smo svjedočili u 2011. – zaključuje Maričić.
Ima li odraslih u sobi?
No, što ako bude gore? Uvijek postoji mrva vjerojatnosti da se političari ne slože oko pomicanja limita zaduženosti (okej, teško, jer je u igri previše toga). No, nije besmisleno pitati se ‘što ako‘ – kakve bi bile globalne posljedice američkoga defaulta?
Kristijan Kotarski s Fakulteta političkih znanosti poručuje kako bi nastupio potpuni globalni financijski kaos.
- Američke državne obveznice čine gotovo 20 posto globalnoga obvezničkog tržišta vrijednog 133 bilijuna američkih dolara. One čine kamen temeljac globalnog financijskog sustava, jer se percipiraju kao ‘nerizična imovina‘ o kojoj ovisi niz financijskih tržišta, te kojoj investitori pribjegavaju u kriznim vremenima, dakle imaju ulogu sigurnog utočišta. Naime, kamatne stope na američki javni dug predstavljaju referentnu točku za formiranje kamatnih stopa za korporacije, kućanstva i vlade diljem svijeta. Osim toga, one čine ključni element za transmisiju monetarne politike koju provode Federalne rezerve, s obzirom na ulogu američkih državnih obveznica u repo aukcijama.
Ako bi se srušio taj stup stabilnosti došlo bi do nagloga skoka kamatnih stopa i svjetska bi ekonomija ušla u duboku recesiju. Vrijednost bi dolara drastično pala, a s time i vrijednost oko 60 posto od 12 bilijuna dolara deviznih rezervi svih središnjih banaka u svijetu. U slučaju pada dolara ne bi došlo do laganog preslagivanja sastava deviznih rezervi i prebacivanja na korištenje drugih valuta u međunarodnoj trgovini i investicijama, s obzirom na to da nema kredibilnih izazivača koji bi mogli i htjeli uskočiti u cipele koje je do sada nosio SAD kao opskrbljivač svijeta ključnom rezervnom valutom. Većina drugih velikih ekonomija ne želi postati neto dužnikom i prestati biti neto izvoznikom. Svjetsko bi se financijsko tržište dodatno fragmentiralo, uz već postojeće geopolitičke trzavice, te bi to također doprinijelo dugoročnom usporavanju svjetske ekonomije – misli Kotarski dodajući da bi SAD tada dugoročno oslabio na ekonomskom i političkom planu, jer bi izgubio mogućnost jeftinog uvoza inozemne štednje kao najveći svjetski uvoznik kapitala.
Viši troškovi financiranja u uvjetima niske nacionalne stope štednje implicirali bi bolno razdoblje prilagodbe koje bi podrazumijevalo pad kupovne moći američkih građana, a s time bi nestala i ekonomska pozadina američke vojne dominacije. - Dakle, bankrot SAD-a bio bi najveći autogol koji bi si SAD mogao zadati. I u proteklih deset godina imali smo politiku visokoga rizika oko povećanja dopuštene visine javnog duga, ali sa svakom sljedećom generacijom američkih političara sve je aktualnije pitanje: Ima li stvarno odraslih u sobi? Nadajmo se da ima – poručuje Kotarski!
U svom tom trenutnom kaosu SAD ima još jednu brigu – od početka rusko-ukrajinskog rata zemlje BRICS se prilično drastično odriču dolara, a to je već ozbiljan razlog za zabrinutost. Jer, ako se enormne količine dolara koje nekontrolirano kolaju svijetom počnu vraćati u matičnu zemlju i ako zemlje potencijalnoga konflikta (Rusija, Kina) počnu ozbiljno mijenjati strukturu svojih deviznih rezervi, to nas može odvesti izravno u globalnu krizu. Ne samo ekonomsku – jer ako Kina napadne Tajvan, a SAD uskoči u obranu, neće to biti zbog očuvanja tajvanske demokracije nego zbog – dolara.