Umjesto da sagledaju i isprave vlastite propuste, hrvatski državni vrh i prigodni analitičari odmah su krivca za propuštanje i pad drona nedaleko od studentskoga doma na Savi pronašli u NATO-u. Kao da su svi zaboravili da je Hrvatska taj NATO
Jedan stariji sovjetski dron, zasad nepoznatog pošiljatelja, koji se iz (još) nepoznatih razloga srušio u Zagrebu, nedaleko od studentskoga doma na Savi, srećom bez žrtava, razotkrio je koliko su krhke i hrvatska, ali i europska obrana i sigurnost. I koliko je to ozbiljan izazov i za Hrvatsku i za NATO u sljedećem razdoblju.
Reakcije hrvatskoga državnog vrha na taj incident bile su otužne. U rupu od paloga drona zamišljeno je gledao ministar obrane Mario Banožić, sigurno najnekompetentniji ministar obrane u povijesti hrvatske države. I dok on govori o mogućoj razornoj bombi koju je navodno nosio pali dron, pitate se razlikuje li uopće naš ministar lovac vojni dron od veće prepelice. Na mjesto pada stigao je i premijer Andrej Plenković, koji je i osobno fotografirao rupu pa nakon toga telefonirao u Bruxelles, Pariz, Washington nastojeći pohvatati konce: što se zapravo dogodilo i što činiti. I odmah je s prijateljem Macronom dogovorio prigodni pokazni program francuskih Rafalea nad Hrvatskom. Kao da nas primiri. Pozvao je i američke lovce F-16.
No dok ovo pišem, nije sigurno da će nas ti američki lovci i nadletjeti jer im je to svojom odlukom zabranio predsjednik države Zoran Milanović, koji je propustio fotografirati se pokraj paloga drona, ali je zato cijeli incident (ili napad?) iskoristio za još jedan politički obračun s Vladom. Odmah se predsjednik obračunao i s NATO-om. Jer, kako je NATO mogao dopustiti da dron nadleti Mađarsku, dio Hrvatske i padne u Zagrebu? Ukratko, još su nam jednom predsjednik države i Vlade pokazali da ne mogu zatomiti osobne animozitete čak ni u obrambeno-sigurnosnim izazovima.
Nema se koga probuditi
Ne može se, dakako, kriviti ni Plenkovića ni Milanovića što je dron neprimjetno doletio do Zagreba i pao pokraj studentskoga doma. Događalo se i mnogo snažnijima od hrvatske protuzračne obrane da im nenajavljene letjelice probiju štit. Nije li pred kraj hladnoga rata, 1987., njemački pilot amater Mathias Rust malim sportskim zrakoplovom probio svu sovjetsku protuzračnu zaštitu i spustio se tik pokraj Crvenog trga u Moskvi? Nije li se 11. rujna 2001. priučeni pilot Al Qaide uspio civilnim zrakoplovom zabiti u Pentagon, simbolično središte američke vojne moći, i to nakon što su već znali da je u New Yorku na jednak način srušen Svjetski trgovinski centar?
No u takvim se slučajevima u državama koje imaju ozbiljan sustav obrane pokreće i budi sustav zaštite koji će spriječiti ponavljanje sličnog incidenta ili terorističkog čina. U Hrvatskoj se gotovo i nema što pokrenuti niti se ima koga probuditi. Jer Hrvatska vojska sustavno se zapuštala u kontinuitetu već dvadesetak godina, bez suvisla plana i programa razvoja, uključujući i protuzračnu obranu. A u tome svoje dionice imaju i Plenković kao predsjednik Vlade (koji je ipak počeo nešto činiti), ali i Milanović kao bivši predsjednik Vlade, koji u svome mandatu u tom smislu nije učinio baš ništa pozitivno. Ali zato danas, kad nema izvršnih ovlasti, zna sve o tome što bi drugi trebali činiti. Osobito zna kako čak i pitanja koja se izravno tiču nacionalne sigurnosti pretvoriti u javni konflikt s predsjednikom Vlade, i to u okolnostima kad se odgovorniji europski političari okupljaju oko nacionalnog interesa i jačaju svoje obrambene resurse.
Jadna li dojma...
Umjesto da sagledaju i isprave vlastite propuste, hrvatski državni vrh i prigodni analitičari odmah su krivca za propuštanje i pad drona pronašli u NATO-u. Osobito je na NATO ljutit bio predsjednik Milanović. Kao da su zaboravili svi, uključujući i predsjednika, da je Hrvatska taj NATO. I to već, evo, trinaest godina. I da ne postoji nikakav NATO deus ex machina koji će braniti Hrvatsku od svake praćke, već je riječ o sustavu kolektivne obrane koji je kvalitetan onoliko koliko su kvalitetni obrambeni sustavi država članica.
Hrvatska će, kao država koja je nakon ruske agresije na Ukrajinu izložena obrambeno-sigurnosnim rizicima više nego prije, vjerojatno morati zatražiti pomoć spremnijih članica, ponajprije SAD-a, u jačanju svojih obrambenih kapaciteta. Dok tražite takvu pomoć, poželjno je da barem ostavljate dojam ozbiljne i pristojne države. A kakav dojam ostavlja država čiji predsjednik Vlade, očito bez znanja predsjednika države, traži i dobije američke (ili dan prije francuske) borbene zrakoplove za simboličnu pomoć u kontroli neba, a onda im ljutiti predsjednik objavi zabranu dolaska? Jadan dojam.