Kod korupcije kao sustava upravljanja najgore je to što je silno uspješna', citat je iz romana 'Shantaram', koji je prije nekoliko godina stekao veliku slavu zbog atraktivne biografije autora Gregoryja Davida Robertsa. Kada bismo hrvatske ministre ocjenjivali prema upravljanju tim sustavom, krasio bi ih ugled jednih od najuspješnijih u Europskoj uniji. Međutim, uspješan ministar ipak (bi) se treba(o) ocjenjivati prema nekim drugim kriterijima.
Rekonstrukcija Vlade je u tijeku. Na 'bubnju' su Tomislav Ćorić, ministar gospodarstva i energetske učinkovitosti, Nataša Tramišak, ministrica regionalnog razvoja i fondova EU, Vili Beroš, ministar zdravstva, Josip Aladrović, ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, te Mario Banožić, ministar obrane. Jedni bi mogli otići zbog kaznenih postupaka, drugi su sami tako odlučili, a treći iza sebe nisu ostavili nikakav rezultat.
No ono što je svima njima zajedničko je da ih je okupio i uza se postavio premijer Andrej Plenković. Ne postoje škole za ministre, ne postoje ni javni natječaji za tu funkciju, u Hrvatskoj je premijer glavni mandatar. Stoga možda u ovom trenutku ne bi bilo loše podsjetiti kakve bi kriterije jedan ministar trebao ispunjavati, što se od njega očekuje i kojim bi se vrijednostima trebao voditi. Čisto da se pri odabiru novih ministara stvari opet ne zakompliciraju (za Plenkovića bi to bio treći put).
Krimen Zakona o sukobu interesa
Lider je na društvenim mrežama objavio anketu u kojoj smo naše pratitelje pitali koja je prema njima najvažnija karakteristika dobrog ministra. Njih 692 na prvo je mjesto smjestilo stručnost (64 posto), na drugo poštenje (21 posto), na treće stranačku lojalnost (11 posto), a na zadnje mjesto osobnu karizmu (četiri posto). Većina anketiranih je kao najboljeg ministra istaknula Zdravka Marića (gle čuda, nestranačkog čovjeka), s argumentima da je stručan i vjerojatno jedan od neovisnijih ministara koji dobro poznaje područje u kojem djeluje i dovoljno je samouvjeren i samopouzdan. Druga dva favorita bila su Radimir Čačić i Dragan Primorac.
Da bismo došli do odgovora zašto danas u Vladi imamo ministre kakve imamo, zbog čega su stranački bazeni u tolikom deficitu s kompetentnim ljudima, valja se malo osvrnuti u prošlost. Slavko Linić, bivši ministar financija koji je protiv sebe i svojih reformi, najprije fiskalizacijom pa predstečajnim zakonom i na kraju porezom na nekretnine, okrenuo mnoge interesne skupine i stvorio si političke protivnike, napominje da je u razdoblju od kraja 90-ih pa sve do 2010. godine dobar dio političkih kadrova dolazio iz sektora gospodarstva.
– Ti su ljudi poznavali biznis i što to znači upravljati sustavima. Imali su mnogo iskustva i onda ušli u politiku. No kad je uveden Zakon o sukobu interesa, koji je zabranio poduzetnicima da budu politički aktivni i doveo u pitanje javni i gospodarski interes, počeli smo gubiti kadrove iz gospodarstva. Danas se oni regrutiraju s fakulteta, iz jedinica lokalne uprave, stranačkih resursa i slično. Tako da se danas onaj tko se etablirao u biznisu miče od politike jer ne želi stalno biti izložen javnosti i kritici. Primjerice, o Ivanu Paladini, novom ministru graditeljstva, u javnosti se priča jedino u kontekstu njegovih nekretnina. Je li mu to trebalo? Mislim da će uskoro shvatiti da je pogriješio – istaknuo je Linić.
I sam Paladina je neki dan u 'Dnevniku' Nove TV izjavio da je iznenađen tolikom hajkom na njegovu imovinu. Možda on utjelovljuje samu srž problema političkog imidža. Hrvatska javnost navikla je na to da političari svoje interese stavljaju na prvo mjesto, ideja o 'općem dobru' je nešto apstraktno, u startu laž. Tako da ne čudi da, kad Paladina kaže da ga žalosti što nikome nije logično da netko tko je u životu stekao bogatstvo dolazi na funkciju na kojoj će ostvarivati triput manje prihode zbog općeg dobra, to zvuči nevjerojatno.
Cijeli tekst o zanimanju ministar pročitajte u tisaknom ili digitalnom izdanju Lidera.