‘;
Promatrači domaćega financijskog tržišta već nekoliko godina znaju da kreditiranje u Hrvatskoj iz mjeseca u mjesec nezadrživo raste. I to svih sektora. Posljednji podatak Hrvatske narodne banke (HNB) za rujan pokazao je da su krediti poduzećima dosegli 15 milijardi eura, što je 3,5 posto više nego godinu prije. S druge strane, ukupni krediti građanima u rujnu su dosegli 23,6 milijardi eura ili 10,6 posto više nego godinu prije.
Drugim riječima, domaćim bankama građani i poduzeća ukupno duguju 38,6 milijardi eura glavnice. Tko misli da je taj novac plasiran iz štednje, koja iznosi gotovo 60 milijardi eura, samo je manjim dijelom u pravu. Jer kako onda objasniti da je gotovine u optjecaju u rujnu bilo 9,6 milijardi eura? Otkud onda tolika štednja i toliki krediti? Te razlike objašnjava jedan ekonomski pojam – monetarni multiplikator.
Zastarjela teorija
Teorija o monetarnom multiplikatoru koja se dugi niz godina učila studente ekonomije (i još se uvijek uči na nekim sveučilištima) ide otprilike ovako: klijent banke položi, primjerice, tisuću eura gotovine. Banka odvaja određeni postotak tog depozita kao rezervu, a ostatak posuđuje nekom drugom klijentu u obliku kredita. Primjerice, ako je stopa obvezne rezerve (obvezne pričuve) 10 posto, banka mora odvojiti 100 eura u obliku rezerve, a preostalih 900 može iskoristiti da bi dala kredit drugom klijentu.
Svrha tih 100 eura rezervi jest da banka kod sebe ima dovoljno novca za, primjerice, isplatu gotovine klijentima koji požele svoj novac podići na bankomatu. Igra je u tome što banka vjeruje da neće svi klijenti isti dan zatražiti isplatu svojih depozita u gotovini ili prebaciti novac u neku drugu banku. Stoga banka ne mora imati stopostotno pokriće za sve depozite. Monetarni multiplikator sastavni je element monetarne politike te je često jedan od prvih edukacijskih elemenata u funkcioniranju monetarne politike, pojašnjava Alen Kovač, direktor Sektora za ekonomska istraživanja Erste banke.
– U najjednostavnijem obliku, monetarni multiplikator određen je visinom obvezne pričuve centralne banke. Što je stopa viša, potencijalni je monetarni multiplikator manji i obratno. Međutim, treba naglasiti da je riječ o samo jednom elementu monetarne politike, koji s obzirom na niske razine stopa obvezne pričuve na razvijenim tržištima igra sve manju ulogu, a ostale makroprudentne mjere sve veću – tvrdi Kovač.
Monetarni multiplikator zastario je ekonomski koncept koji, sasvim sigurno, danas ne funkcionira i ne opisuje stvarnost ispravno, tvrdi Viktor Viljevac, asistent na Katedri za makroekonomiju i gospodarski razvoj Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Viljevac je i jedan od autora na blogu ‘Ekonomska baza‘, koji se bavi upravo temama stvaranja novca u financijskom sustavu.
– I dok je potpuno točno da poslovne banke nemaju pokriće za sve depozite koji se nalaze u njihovim bilancama (obveze banke), uzročno-posljedična veza u priči o monetarnom multiplikatoru je pogrešna. Teorija monetarnog multiplikatora pretpostavlja da depoziti prethode kreditiranju; poslovna banka najprije prikupi depozit, a zatim taj depozit iskoristi za davanje novoga kredita. U stvarnosti je obratno: novo kreditiranje stvara nove depozite, a depoziti nisu preduvjet kreditiranja, iako jesu izrazito važni za poslovanje banke. Kada banka plasira kredit, ona klijentu ne posuđuje tuđi depozit ili tuđu ušteđevinu, ona jednostavno stvara novi elektronički novac. Novac koji je banka ‘posudila‘ klijentu nije postojao do trenutka kad je kredit odobren, on je stvoren kad je banka dala kredit, a klijent na svom računu vidi taj novostvoreni novac, ne štednju drugoga klijenta – ističe Viljevac. To potvrđuju mnogi istraživanja koja, ovisno o autoru, pokazuju da je više od 90 posto novca u svijetu stvoreno u komercijalnim bankama.
Ovo može zvučati kao da banka jednostavno može stvoriti koliko god novca želi. No u praksi nije tako jer postoje mnoga ograničenja. – Jedno od ključnih ograničenja jest potražnja za kreditima: banka stvara novi novac kad plasira kredit, ali da bi dala kredit klijentu, klijent mora taj kredit potraživati. Potražnja za kreditima je ograničena, što znači da banka ne može jednostrano stvoriti proizvoljno velike količine novog novca. Povrh toga, banke vode računa i o riziku da klijent neće vratiti kredit. Bankama nije u interesu davati kredite pretjerano rizičnim klijentima jer nevraćeni kredit znači gubitak vlasničkoga kapitala za banku – objašnjava Viljevac. Ako pretjerano bankovno kreditiranje i stvaranje novog novca izazove preveliku inflaciju, središnja banka povećat će svoje referentne kamatne stope, zbog čega će porasti i kamatne stope koje poslovne banke nude klijentima na nove kredite, dodaje taj ekonomski stručnjak. Postoje i regulativna ograničenja u obliku kapitalnih zahtjeva kojima je cilj onemogućiti bankama odobravanje novih kredita ako nemaju dovoljno vlasničkoga kapitala.
Kakvi problemi mogu nastati kad se banke ‘zaigraju‘ s prekomjernim kreditiranjem doznajte u tiskanom i digitalnom izdanju Lidera.