Posjet američkog predsjednika Europi sadržavao je cijeli paket poruka koje su zbog opaski o Putinu ostale donekle u sjeni. Ipak, iz njih se vidi okvir europskog poretka koji se stvara nakon Putinove invazije
Za posjeta američkog predsjednika Joea Bidena Europi, u jeku ruske invazije na Ukrajinu, najviše su odjeknule njegove poruke o Vladimiru Putinu i nagađanja jesu li one bile namjerne. Ili mu se možda ipak omaknulo? Da posjetimo, nakon obilaska ukrajinskih izbjeglica u Poljskoj Biden je u emotivnu istupu ruskog predsjednika nazvao 'krvnikom' poručivši da 'taj čovjek ne smije ostati na vlasti'.
Bijela kuća i State Department nastojali su naknadno 'popeglati' Predsjednika, dio europskih političara predvođen francuskim predsjednikom Emanuelom Macronom od njegovih se izjava javno distancirao pledirajući za diplomatski rječnik, a u Moskvi su Bidenove opaske izazvale očekivanu ljutnju. Primijećeno je i da su nakon što je Biden prozvao Putina 'krvnikom' Rusi raketirali Lavov. Dvojbe o (ne)namjernosti svojih opaski otklonio je naknadno sâm Biden rekavši da je time 'izrazio moralni bijes' koji je osjećao, a ne svoje političko stajalište, i da se zbog toga neće ispričavati. Zapravo je potvrdio da su te neuobičajeno izravne opaske o Putinu dio njegove predsjedničke ratne retorike. Uostalom, nije li prije godinu dana na pitanje CNN-ova novinara smatra li Putina ubojicom Joe Biden odgovorio glatko 'da'? Sad su samo otišli korak dalje: i Putin brutalnim napadom na Ukrajinu i Biden nazivajući ga krvnikom.
Poljska nije izabrana slučajno
No Bidenov posjet Europi sadržavao je cijeli paket poruka koje su zbog opaski o Putinu ostale donekle u sjeni. Ipak, iz njih se vidi okvir europskog poretka koji se stvara nakon Putinove invazije. Prvo, predsjednik Biden dodatno je potvrdio vrlo jasno stajalište SAD-a o prirodi rata u Ukrajini u kojem vrlo jasno raspoznaje napadača i napadnutu suverenu državu (nema tzv. zaraćenih strana). Obećao je Ukrajini pomoć do granice izravna uključenja u rat, pozivajući druge države da učine isto. Drugo, obrana Ukrajine i vrijednosno je definirana kao obrana zapadnih (demokratskih) vrijednosti, nasuprot despociji. Treće, Biden je izričito potvrdio da će NATO u slučaju napada braniti svaki pedalj država članica, u skladu s člankom 5. Statuta.
Time je zapravo poslao poruku Putinu da bi svaki njegov napad na državu članicu NATO-a značio izravan rat sa SAD-om i da se ne želi pogađati s njegovim planovima obnove Sovjetskog Saveza i stvaranja sfere ruskog utjecaja nad državama bivšega Varšavskog ugovora koje su u međuvremenu postale članice NATO-a i EU. A državama istočne i srednje Europe, među kojima su trenutačno najugroženije baltičke države i Poljska, poslao je poruku da će ih štititi od takva napada. Da im se neće dogoditi ono što se dogodilo Ukrajini prije sedam godina nakon ruske aneksije Krima i djelomične okupacije Donbasa – da se europski mirovni posrednici Njemačka i Francuska prave da Krim i nije anektiran, da okupacija Donbasa i nije problem, da je u svakom slučaju važnije sagraditi s Putinom plinovod Sjeverni tok 2 koji će Njemačku i zapadnu Europu opskrbljivati jeftinim ruskim plinom. A s istočnom Europom bit će – što bude. Može i ruska sfera.
I četvrto, izborom odredišta svoje europske turneje, Bruxellesa kao mjesta NATO-ova samita i Poljske, Biden je poručio da je NATO pod američkim vodstvom jedini jamac europske obrane i sigurnosti, a da je Poljska (donedavno prezrena i obezvređivana u EU) postala ključna američka saveznica u Europi. U takvu kontekstu jasno je svima da, bez obzira na to kada završio rat u Ukrajini i s kakvim rezultatom i sporazumom, Vladimir Putin više ne može biti onaj koji će graditi nove odnose Rusije sa Zapadom, odnosno s NATO-om i EU. I Putin dobro zna da se on iz rata u Ukrajini više ne može povući, ali i na njemu išta graditi, da je to njegov politički kraj. I u toj spoznaji leži opasnost od ratne eskalacije.
Priliku treba prepoznati
Ako posljednjih godina europski politički establišment i nije pokazao osobitu moć strateškog predviđanja, danas pokazuje iznimnu vještinu prilagodbe novim okolnostima i traženja političkih i gospodarskih prilika za sebe. Najeklatantniji je primjer Njemačka, glavna Putinova europska saveznica i donedavno najveća protivnica LNG terminala, koja se nakon kopernikanskoga političkog obrata pretvara u glavnu graditeljicu – LNG terminala. Hrvatska se nalazi na strateški važnoj točki Inicijative triju mora koja će u sljedećem razdoblju, u sklopu nove europske energetske strategije, dobivati novi poticaj i važnost. Zahvaljujući svom zemljopisnom položaju ovu krizu može pretvoriti u gospodarsku i razvojnu priliku. Samo bi je trebalo prepoznati.