Petak, jedno od nedavnih uzastopno maglovitih jutara, vozim se na posao, prometna gužva. Slušam radio. Na prvom programu razgovaraju gosti iste, zdravstvene, struke ali različitih, međusobno antagoniziranih, političkih pedigrea na temu upravo smijenjenog ministra zdravstva. Svašta se tu moglo čuti: te nedostaje nam liječnika i ostalog liječničkog osoblja (to već debelo spada u kategoriju yesterdays news), odlaze u Irsku na bolje plaće i bolje uvjete; te i ovdje su liječnici zapravo pristojno plaćeni i imaju dobre uvjete s obzirom na naš BDP; te broj korisnika zdravstvenog osiguranja u zadnje vrijeme pao je za dvjesto tisuća pa bi liste čekanja očekivano trebale biti znatno kraće, a zašto su onda sve duže; te u zdravstvo se sve više investira zahvaljujući umješnosti u povlačenju sredstava iz EU fondova pa čemu onda liječnici odlaze; te kako upravljati pojavom da liječnici rade jednom nogom u javnom, drugom u privatnom sektoru, je li to dobro ili nije … Sve u svemu gusta magla, gušća nego vani.
A onda nenadano munja zapara maglu. Jedan od gostiju, negdašnji, ne tako davni da ga ne bismo dobro pamtili, ministar istoga resora, ali sugovorniku suprotstavljene političke orijentacije, jasno i glasno ispali u eter (ne bih ga citirao, jer ipak nomina sunt odiosa, ali ću vjerodostojno prenijeti njegovu ispaljotinu):
'Dok sam ja bio ministar osobno sam zaustavio ulaganje privatne klinike X u izgradnju nove bolnice u Y. I dan danas sam na to ponosan. Jer, kao ministar, ja sam tu da štitim javno zdravstvo.'
Nitko od prisutnih nije reagirao, a meni se dodatno zamaglilo pred očima. Poduzetnik sam u visokom obrazovanju. Krenuo sam u tu priču prije 30 godina. Taman kad smo se nes(p)retno počeli izvlačiti iz magle skoro polustoljetnog neuspješnog komunističko-socijalističko-balkanskog eksperimenta i počeli vraćati u društvo demokracije i tržišne ekonomije, koje je, kao što znamo, u cijelome svijetu utemeljeno na privatnim poslovnim inicijativama, ulaganju, pothvatima i razvoju.
A znamo i to da su u takvim društvima upravo te privatne inicijative, ulaganja, pothvati i razvoj glavni punjači državnog proračuna od kojeg žive i razvijaju se javni, odnosno bolje reći, državni sektori i resori. I sad, tri desetljeća poslije, slušam jednog ex-ministra kako se ponosi time da je prije pet, šest, sedam godina zaštitio javno zdravstvo tako što je stopirao jednu privatnu investiciju u izgradnju nove bolnice. Ukratko: 'zaštitio' je javno zdravstvo od privatnoga. Pitam se je li na taj način koristio ili štetio razvoju zdravstva u cjelini? Jer bolnica nam i dandanas nedostaje, bile one privatne ili javne, odnosno državne.
S obzirom na to da se bavim obrazovanjem, nisam baš pozvan da se petljam u javno zdravstvo, čak ni kao pacijent. Ne bih ni pisao ovo što pišem kad bi ovo o čemu pišem bila neka ekskluzivna anomalija unutar zdravstvenog sustava. No, tomu nije tako. Slučaj dotičnog ex-ministra, koji se ponosi time da javno štiti od privatnoga smatrajući da je upravo to njegovo ministarsko poslanje jest preslika vremena kad se tako zapravo štitila negdašnja ideologija, a još više oni koji su od nje profitirali.
Taj slučaj podsjeća me na notorno nerazumijevanje naše sadašnjosti od strane pojedinih društveno i politički moćnih aktera u nekim drugim resorima. Ne razumiju da nisu tu da štite javno od privatnoga, naravno niti vice versa, već su tu da potiču kvalitetu i sveukupni razvoj svojih resora, bez obzira na to ostvaruje li se ta kvaliteta i taj razvoj javnim ili privatnim inicijativama, projektima, pothvatima te da, što je naročito važno, u djelatnostima od javnog interesa osiguraju modele jednake ili barem približne dostupnosti i javnoga i privatnoga što širem spektru populacije.
Jer, što bi se dogodilo kad bi, recimo, ministar gospodarstva bio tu da, poput dotičnog, štiti državno od privatnoga? Bili bismo začas opet u onoj istoj magli iz koje smo (ako jesmo) izašli prije tridesetak godina.