Demokracija se (i) u Hrvatskoj otvoreno ruga svojim očevima

Povijest nas je poučila da revolucije jedu svoju djecu: od Francuske revolucije potkraj 18. stoljeća preko komunističkih revolucija 20. stoljeća; od giljotine za prvoborce francuske građanske revolucije do partijskih čistki, gulaga i izvansudskih egzekucija za prvoborce komunističkih revolucija.

Danas smo suočeni s novim fenomenom: s demokracijama koje se rugaju svojim očevima. Od wokeističkih i otkazivačkih pokreta u SAD-u, politički zastupljenih u lijevom krilu Demokratske stranke; preko njihovih ideološko-političkih braće i sestara u Europi koji se, prisvajajući monopol na tumačenje EU-a, zapravo rugaju njezinim osnivačima, redom istaknutim demokršćanskim političarima Schumanu, Adenaueru i De Gasperiju. Pa sve do naše lokalne Ave Karabatić koja odašilje poruku besmislenosti žrtve i bitke za demokraciju uoči hrvatskih parlamentarnih izbora, tri i pol desetljeća nakon što je ideja višestranačke demokracije pobijedila jednopartijski komunistički sustav.

Uvijek može još niže

S obzirom na to da smo u jeku izborne kampanje za hrvatske parlamentarne izbore, dajem prednost domaćoj Avi nad svjetskim rugalicama demokraciji. Dakle, Ava, koja se službeno vodi kao glumica i voditeljica, a javno percipira kao starleta i zvijezda realityja, poželjela je također postati zastupnica u Hrvatskom saboru. I stigla je u posljednji trenutak pred Državno izborno povjerenstvo sa svojom nezavisnom listom za 10. izbornu jedinicu. Ali, jao, nedostajalo joj je pedeset potpisa. Tu onda uskače vitez Ivan Pernar, još jedan iz plejade onih uz pomoć kojih se demokracija ruga svojim očevima. I spašava vitez Avu, pet minuta prije ponoći, dajući joj mjesto na svojoj izbornoj listi. Tako će, zahvaljujući ponoćnom vitezu, i Ava sudjelovati u ovoj kampanji, sa svojim sloganom koji, kako sama kaže, proizlazi iz osobnog iskustva – ‘Otrijeznimo se‘.

Osim toga zauzimat će se za borbu protiv nasilja nad ženama i druge stvari… Sve je to, dakako, dobilo veliku medijsku pozornost, na kakvu nova stranka ili lista koja pretendira na ozbiljnost ne može računati. Izbjegavam kvalifikaciju kako smo (time) dosegnuli samo dno jer iskustvo nam govori da je svako dno privremeno, da uvijek može niže. No u ovom slučaju Ava i vitez (ili onaj tko im je osmislio sudjelovanje na izborima) nisu čak ni trenutačno dno hrvatske parlamentarne demokracije, već parodija tog dna. A možda i dohvate svoje mjesto u Saboru, što je danas jedini cilj manje-više svih natjecatelja i svih njihovih borbi.

U onome prvom sazivu višestranačkoga Sabora sjedili su zastupnici koji su za javno izgovorenu ili potpisanu političku ideju da se jednostranački partijski sustav zamijeni višestranačkim proveli godine u samicama Stare Gradiške, sa savskim podzemnim vodama u ćelijama ili tucajući i noseći kamenje bez cilja i svrhe pod suncem Golog otoka. I dok su pozivali na višestranačje i demokraciju, bili su manje ili više svjesni da zbog toga mogu završiti kao politički zatvorenici u Lepoglavi ili Staroj Gradiški, dok je Goli otok u tadašnjemu realnom vremenu bio tajna režima. Kada su 1990. njihovi apeli bili ostvareni konstituiranjem višestranačkoga Sabora, bilo je nekako logično očekivati da će sloboda izbora rezultirati stranačkom konkurencijom, podizanjem kvalitete, političkim razvojem. Umjesto toga, četvrt stoljeća poslije Hrvatska se zapravo vratila u jednostranačko društvo.

Bitka za trgovinu mandatima

Ono što je nekoć bila Partija, danas je postao HDZ, koji upravlja državom i hrani članove i prijatelje uvezane u sveobuhvatnu klijentelističku mrežu. SDP kao druga velika stranka izgubio se putem, samouništio se i sad iz te gubitničke pozicije uz potporu bombardera s Pantovčaka pokušava osvojiti vlast revolucionarnom retorikom i političkim prevratom. Stranka s kojom je višestranačje započelo (HDZ) proizvodi jednostranačje, a stranka koja je višestranačju i demokraciji otvorila vrata (SKH-SDP) danas promiče revoluciju ‘rijeka pravdi‘. Uz HDZ i SDP kao jedine se ozbiljnije političke opcije, premda ideološki posve suprotne, no stranke koje mogu unijeti neku promjenu, zasad pokazuju Možemo! na ljevici i Domovinski pokret na desnici. Ostalo je uglavnom bitka sa saborsku stolicu, za trgovinu mandatima, za osobno postojanje u političkoj areni, za najskupljeg žetončića… S manje smisla za samoironizaciju nego što ga ima Ava Karabatić.

Demokracija se (i) u Hrvatskoj otvoreno ruga svojim očevima. No za razliku od diktatura demokracije se mogu (samo)popravljati. Otrijezniti se, što bi rekla Ava, narodna zastupnica u pokušaju.