Dvije su me stvari zaintrigirale dok sam pisao tekst o građevinarima u ovotjednome Liderovu prilogu 'Graditeljstvo i nekretnine'. Jedna je da javni naručitelji i dalje uglavnom odbijaju provesti zaključak Vlade RH od kraja rujna prošle godine o tome da se preispitaju odredbe ugovora s izvođačima radova ako materijali poskupe za više od deset posto. Druga je da javni naručitelji sporo donose odluke, a izvođačima se žuri, pogotovo u ovo vrijeme kad materijal stalno poskupljuje. Iako ove probleme spominjem i u dijelu teksta u Liderovu prilogu, smatram da je to toliko važno da o njima moram posebno pisati i u kolumni. Naime, u prošlotjednim razgovorima s građevinskim poduzetnicima i njihovim e-porukama mogla se osjetiti zabrinutost zbog toga što javni naručitelji ignoriraju Vladin zaključak i sporo donose ključne odluke.
Neobvezujući, ali…
Koliki su problemi nastali za građevinske tvrtke poskupljenjem materijala, potvrđuje i donošenje spomenutog zaključka, dokumenta kojim Vlada sugerira javnim naručiteljima da zajedno s partnerima preispitaju situaciju s cijenom materijala, pa ako su oni poskupjeli za više od deset posto, trebali bi se dogovoriti da zajednički podnesu teret tog poskupljenja. Drukčije ne ide, jer kao što je prije dva mjeseca u intervjuu za Lider rekao direktor Strabaga Hrvatska Veljko Nižetić, ne bude li tog dogovora, ta će kompanija biti prisiljena odustati od nekih projekata jer će, jednostavno, biti na gubitku. Pritom ne treba smetnuti s uma da je riječ o jednoj od najjačih hrvatskih građevinskih kompanija, zato ne treba sumnjati da bi se na taj potez odlučile i neke manje, što mi je bilo i jasno i iz odgovora građevinskih poduzetnika na pitanja povezana s temom o graditeljstvu.
Uostalom, marže u graditeljstvu vrlo su male, između dva i pet posto, o čemu baš govore poduzetnici. No kako su spomenuli iz Kamgrada, vrlo malo naručitelja provodi Vladin zaključak. Potvrdili su to još neki sugovornici. Istina, nije obvezujući, ali valjda premijerova riječ nešto znači, pogotovo ako je očito da građevni materijal poskupljuje. Doduše, postoji opravdanje (kako sam naveo i u tekstu u prilogu) zato što oni koji odlučuju uime javnog naručitelja moraju biti oprezni kad odlučuju o priznavanju rasta troškova jer se ljudi boje da se ne nađu u neugodnoj situaciji da ih istražuje USKOK. I sve je to razumljivo, ali uz pojačan oprez i temeljito preispitivanje novih uvjeta na tržištu mislim da predstavnici javnih naručitelja nemaju nikakva razloga da ignoriraju Vladin zaključak.
Drugi je problem taj, kako je prvo istaknula direktorica AB Gradnje Marija Janžetić, što nerijetko zna proći i šest mjeseci od predaje natječajne ponude do izbora izvođača. To se događalo i prije, prije današnjih poskupljenja i kašnjenja isporuke građevnog materijala, no tada to nije bio problem jer su cijene dulje bile stabilne. Sada, kaže Janžetić, u šest mjeseci skoče i do trideset posto, što je, doista, iznimno neugodno za izvođača koji je poslao ponudu za izvođenje radova po starim cijenama. Pitao sam je postoji li razlog zbog kojeg javnim naručiteljima treba i pola godine da donesu odluku o izvođaču radova. Rekla mi je da ne vidi razlog za tako dugo razmatranje ponuda iako je napomenula da treba uzeti u obzir kompleksnost projekata i s njima povezanih natječaja.
Matematika je jasna
Javni naručitelji trebali bi biti fleksibilniji u provedbi Vladina zaključka, ali i brže odlučivati o izboru izvođača radova, jer ovo nam vrijeme kao nikada do sada potvrđuje onu staru da je vrijeme novac. Zaključak koji je Vlada donijela potkraj rujna prošle godine potaknuli su gospodarstvenici. Možda bi bilo dobro da HUP i HGK još jednom malo podsjete premijera i ministre kako bi Vlada još više potaknula javne naručitelje da se ne boje odlučivati u ova teška vremena jer ne mogu previše pogriješiti. Tu je matematika jasna: ako je nešto poskupjelo za više od deset posto, teret moraju podnijeti i izvođači i javni naručitelji.