Rijetko tko u Hrvatskoj neće platiti cijenu ruske agresije na Ukrajinu. Treba ipak imati na umu da je svaka cijena koja se ne plaća ratom na području vlastite države zapravo prihvatljiva. Svede li se sve na inflaciju i ne prevelik pad BDP-a, taj bi račun trebalo bjanko potpisati
Drugi tjedan ruske agresije na Ukrajinu uz nastavak tamošnjih ratnih razaranja i ljudskih patnji na globalnoj razini završava početkom intenziviranja ekonomskog rata između Zapada i Ruske Federacije. Putinove prijetnje upotrebom nuklearnog oružja trenutačno su stavljene u stranu, a puca se iz ‘ekonomskog naoružanja‘.
Na sankcije Zapada ruski vlastodržac odgovara prijetećim popisima zemalja koje su mu se zamjerile, a onda i zahtjevom podređenima da mu sastave listu robe koju će biti zabranjeno izvoziti ili uvoziti. Jasno je da bi u igri živaca bio zabranjen izvoz energenata i rudnih sirovina. Malo je manje jasno što bi u ovom trenutku netko htio izvoziti u Rusiju (a da mu je 80 posto računa plaćeno u rubljima, bez mogućnosti zamjene za dolare ili eure).
Bijeli ili crni kruh?
Nakon prvog šoka koji nikoga u Hrvatskoj, pa tako ni dionike u poslovnoj zajednici, nije zaobišao, sada se pokušava sagledati koje bi mogle biti posljedice i kako na njih reagirati. Ako se bar na trenutak i utišaju emocije i potisne anksioznost, opet se dođe do zaključka da zaista ima mnogo razloga za paniku, ali da od panike nema koristi.
Samo bi rijetki sretnici u Hrvatskoj, kako pojedinci tako i tvrtke, kroz ove dramatične događaje mogli proći a da ne plate određenu cijenu. U doživljavanju te cijene treba uvijek imati na umu da je svaka koja se ne plaća ratom na području vlastite države zapravo prihvatljiva. Svede li se sve na inflaciju i gubitak dijela realne platežne moći, bio bi to račun koji bi, kako sada stvari stoje, trebalo bjanko potpisati.
Jedno je suočiti se samo s inflacijskom spiralom koju ne prati rast primanja. Pa pojedinac, obitelj ili tvrtka moraju restrukturirati potrošnju. Kupiti crni kruh umjesto omiljene vrste bijeloga manja je neugodnost nego s vrećicom u ruci bježati iz vlastitog doma.
Žešća je varijanta kad je inflacija praćena nestašicama. I prije početka rata u Ukrajini potiho se u ekonomski i politički rječnik vratila davno zaboravljena riječ – ‘opskrba‘. U Večernjem listu do 1988. godine postojao je novinarski sektor koji se zvao ‘Opskrba‘. Tek je tada današnja zamjenica Liderova glavnog urednika Manuela Tašler uvjerila uredništvo da se sektor ‘Opskrba‘ preimenuje u ‘Tržište i cijene‘. Sada je opet postalo važno je li moguća opskrbljenost potrošača nekom robom ili uslugom. Kad netko potegne pojam ‘opskrba‘, to znači da se više ne pita za cijenu. Evo, pratite malo učestalost te riječi.
Sljedeća su razina cijene koja se plaća u ratnim okolnostima nestašice i tzv. dirigirana (ratna) ekonomija. U usporedbi s tim scenarijem izgledna stagflacija u Hrvatskoj (o tome posebna analiza u ovom broju Lidera), dakle kombinacija inflacije i stagnacije, opet izgleda manje neprihvatljiva.
Urušavaju se dogme
Dva tjedna su, nažalost, prekratko razdoblje da bi se s većom sigurnošću moglo stati iza nekog od spomenutih scenarija. Film se ubrzao kao u nekoj kompjutorskoj igrici. Važno je da se panika na burzama ne otme kontroli.
Jasno je da će uz žrtvu Ukrajinu i agresora Rusiju visoku cijenu platiti Europska unija, tj. njezine članice. Ohrabruje što su se EU državnici iznenada razbudili i što se relativno brzo i za sada uz tek sporadična iskakanja (Mađarska) usklađuju obrambene ekonomske mjere. Kratkoročne i dugoročne. Treba se nadati da će obrambeni revolucionarni ekonomski entuzijazam potrajati i da neće početi gledanje samo svojih uskih interesa. Pogotovo u najjačim ekonomijama.
Ovo su luda vremena. Skupo se plaćaju vjerovanja koja se mnogo godina nisu propitivala. Ekonomske dogme ruše se jedna za drugom. Do jučer se s podcjenjivanjem gledalo na izvoz sirovina. Sve je govorilo u prilog tomu da se sirovine uvezu, oplemene i uz dodanu vrijednost prodaju. Sad se odjednom na sirovinama ostvaruju najveći profiti i lako se može zamisliti stanje kad će se na razini država trampiti jedna sirovina za drugu.
Platit će se i cijena dogme da je svejedno je li vlasnik neke strateške tvrtke domaći poduzetnik ili stranac. U ovim okolnostima bude se sjećanja na recesiju 2009. kad su na poziv Angele Merkel njemački poduzetnici preko noći odvozili strojeve iz Međimurja u domovinu i ondje nastavljali proizvodnju i zapošljavali ljude. Slijedom takvih iskustava, zatvore li se npr. tržišta naftnih derivata unutar nacionalnih država, odjednom više neće biti nevažno ima li, primjerice, u Hrvatskoj neka funkcionalna rafinerija nafte. Ili su obje izvan pogona.