Nedavno sam na portalu Legalis.hr pročitao priču osobe koja je bila zaposlena u jednoj tvrtki. Iskusila je što znači kada posudiš nekomu novac, a on ti ne vraća te sve očekuješ kad će vratiti, a onda saznaš da je dužan mnogima u tvrtki. To me podsjetilo na davni slučaj u kojem sam i ja jedva izašao na kraj s kolegom koji mi je dugovao novac dok sam radio u jednoj drugoj tvrtki.
Ukratko, Mirko (tako ćemo ga nazvati) posudio je novac kolegi Slavku (također izmišljeno ime) kojemu je navodno bankomat pojeo karticu, a budući da mu je hitno trebao, zamolio je Mirka za pomoć. Nakon toga Slavku je račun bio blokiran, pa nije mogao vratiti Mirku popriličnu svotu duga. Slavko je imao pregršt isprika, a Mirko mu se sažalio, pa mu je posudio još novca ne bi li izašao iz teške situacije, očekujući da će Slavko biti savjestan i vratiti svu pozajmicu.
Nakon godinu dana Slavko je Mirku dugovao otprilike 1500 eura. Za to vrijeme Slavko mu je ipak uspio vratiti 500-tinjak eura, ali i Mirko je saznao gorku istinu – Slavko je dugovao gotovo svima u tvrtki, a i tih 500 eura koje mu je vratio posudio je od drugih. Mirko je nekoliko puta, sada svjestan u što se uvalio, postavio rok Slavku za povrat pozajmice, ali, naravno, dužnik to nije mogao ispuniti.
Moje iskustvo
Podsjetilo me to na moje iskustvo s kolegom (nazvat ću ga Pero) s kojim sam prije 20-ak godina radio u jednoj tvrtki prije nego što ću potpisati ugovor s Liderom. Kada se zaposlio, Pero je djelovao vrlo pristojno. Stari roker, bio je jedno vrijeme čak i član poznate rock-grupe, mnogo je pričao o glazbi moje generacije i brzo smo se skompali. Usprkos tomu što se dalo primijetiti da radne zadatke obavlja pomalo teško (blago rečeno), stalno dolazeći u cajtnot, te da mu katkad moram pomagati, to kod mene nije izazvalo nikakve negativne reakcije. A onda je počelo...
Jedan me dan zamolio da mu posudim 100 kuna obećavši da će vratiti za dva dana. Zaista, za dva dana je vratio. Nakon nekoliko dana zamolio me je da mu posudim 300 kuna, vratit će kad dobije plaću. Posudio sam mu. Plaća je bila, ali on nije mogao vratiti novac jer mu je honorar (nije imao stalno zaposlenje) za protekli mjesec bio manji od očekivanog pa me zamolio da se malo strpim. Nisam bio sretan, ali mi je bilo neugodno dramatizirati pa sam pristao, zamolivši ga da ipak vrati novac što je prije moguće. Međutim, poput Mirka iz prethodne priče, sažalio sam se pa sam mu nakon nekog vremena posudio još 200 kuna.
Prolazili su mjeseci, uvijek je imao neke izgovore, da bi jednog dana u razgovoru s kolegama jedan od njih rekao da mu Pero mjesecima duguje 200 kuna. Onda je drugi rekao da mu je posudio 300 kuna, jedan pak 100, da bismo na kraju svi shvatili da je novac posudio od gotovo svih zaposlenika u tvrtki te da je taj ukupni dug pozamašan. S obzirom na to da nije unaprijedio odrađivanje svojih radnih zadataka, a i honorar mu nije bio nešto velik, svi smo zaključili da novac koji smo mu posudili nećemo dobiti natrag.
Alarm za djelovanje
To mi je bio alarm da krenem u rješavanje tog problema. Iako se zaista ne ponosim time što sam uradio (u tvrtki su me svi smatrali mirnim momkom), nije mi preostalo drugo nego da ga prisilim na to. Odmah nakon razgovora s kolegama zamolio sam ga da se malo izdvojimo kako bih mu nešto rekao. Izašli smo vani, gotovo sam ga prikliještio uza zid i zaprijetio mu da mi vrati novac sutradan kako god zna. Obećao je da hoće.
Sutradan je odmah došao do mene i zamolio me da pričekam još jedan dan. Izbila mi je para na uši, kako se ono kaže, ali nisam imao druge nego pristati. Sutradan na poslu dobio sam SMS od njega sljedećeg sadržaja: ‘Dođi van, imam 500 razloga za razgovor.‘
Vratio mi je novac, nisam mogao vjerovati. Da nije, nemam pojma kako bih ga natjerao. Upalilo je ono što sam napravio prije dva dana, ali ostala je gorka istina da dug ostalim kolegama nikad nije vratio. Nažalost, katkad smo prisiljeni stvari rješavati i na primitivniji način.
POST SCRIPTUM
Još jedan primjer kao ilustracija za oprez. U toj tvrtki u kojoj sam radio stvarno nikad nitko nije bio nepošten prije i nakon Perina angažmana u njoj, pa sam, kao i svi drugi, znao ostaviti novčanik na stolu i otići u drugi dio tvrtke. Jednom sam danima imao 200 bosanskih maraka (manji apoeni) u novčaniku i svaki put kad bih otvorio novčanik, vidio sam marke. Onoga dana kad sam putovao u Bosnu, vidio sam da u novčaniku imam samo 100 KM. Lopov je bio dovoljno lukav da ne uzme sve znajući da neću svaki put brojiti novac. Pero je sa mnom dijelio radnu sobu, ali nisam mogao dokazati da je on lopov. Samo sam upozorio kolege da novčanike više ne ostavljaju na stolu.