Dok se u medijma i na društvenim mrežama stvara dojam da u Hrvatskoj trenutačno nema ničega osim izborne kampanje i nesmiljene borbe do istrebljenja između ljevice i HDZ-a, na terenu se ni po čemu ne može primijetiti da su izbori za tjedan dana
Izgledno jest da u suvremenome hrvatskom višestranačju nismo imali retorički toliko sirovu i brutalnu kampanju kao što je ova za parlamentarne izbore. Zahvaljujući prije svega osebujnoj retorici aktualnog predsjednika države i navodnoga kandidata za predsjednika poslijeizborne vlade Zorana Milanovića. Upravo zbog te retorike dojam je da se u političkoj areni vodi bitka do istrebljenja u kojoj Milanović kao glavni protagonist (ili iluzionist?) Rijeka pravde upotrebljava sva verbalna oružja i izvlači sve raspoložive argumente kako bi na izborima potopio Andreja Plenkovića, odnosno HDZ, i iz temelja promijenio, da ne kažem revolucionirao, Hrvatsku.
S druge strane, od samih sudionika, štoviše veterana izbornih kampanja i zdesna i slijeva, možete ovih dana čuti da je ovo najneobičnija izborna kampanja u kojoj su sudjelovali. Jer na terenu, ondje gdje je poprište bitke za glasove birača, kampanje jednostavno – nema. Nema čak ni onih stranačkih štandova na tržnicama, mladih stranačkih aktivista koji se politički kale nudeći stranačke letke kupcima grincajga, gotovo da i nema plakata (osim onoga Dalije Orešković koji je izazvao neugodno buđenje Tomislava Karamarka), posebni autobusi stranačkih aktivista poslani su u prošlost… Ukratko, dok se u medijima i na društvenim mrežama stvara dojam da u Hrvatskoj trenutačno nema ničega osim izborne kampanje i nesmiljene borbe do istrebljenja između ljevice predvođene Milanovićem i Plenkovićeva HDZ-a, na terenu se ni po čemu ne može primijetiti da su izbori za tjedan dana.
Na razini doskočica
Analizirate li sadržaj tih žestokih verbalnih obračuna, koje u pravilu inicira Milanović, primjetno je da oni ostaju na razini doskočica, čak i bez ambicije da međusobne optužbe dobiju ozbiljniji sadržaj. Primjerice, posljednjih je dana u toj virtualnoj kampanji dominirao slikoviti verbalni sukob između predsjednika Milanovića i Olega Butkovića, HDZ-ova ministra mora, prometa i infrastrukture. Na vrhuncu sukoba Milanović je najavio korumpiranom lopuži ‘Olji‘, odnosno ‘Butku‘, da će ga poslije izbora strpati u zatvor, da će ostati bez birtije i bez gebisa… A ‘Olja‘ je uz prigodnu pjesmu ‘Ćiribiribela, bi li me uzela‘ ‘samoproglašenog frajera‘ Milanovića prozvao za međunarodnu trgovinu utjecajem u korist rođaka koji je navodno bio obuhvaćen zapadnim sankcijama protiv Rusije. I to je nekoliko dana jako zvonilo u virtualnoj kampanji.
A što je, zapravo, supstancija te silne zvonjave? Milanović je prozvao ministra koji upravlja najvećim investicijskim infrastrukturnim projektima da je intervenirao za zapošljavanje daljnje svojte i pogodovao svojim roditeljima napravivši državnim novcem parkiralište ispred njihova restorana. A Butković je prozvao predsjednika države, koji slovi kao najotvorenije proruski hrvatski državni dužnosnik, da je predsjedničkim utjecajem pomogao zaobići zapadne sankcije i otvoriti bankovni račun rođaku i ruskom poslovnom čovjeku, kojeg su mediji odmah prepoznali kao bivšeg potpredsjednika uprave Rosnjefta Željka Runju. Iako naizgled zvuče opako, i Milanovićeva i Butkovićeva prozivka banalne su i (namjerno?) promašuju metu.
Naime, ako trenutačni prvak borbe protiv korupcije Zoran Milanović kao glavni korupcijski grijeh investicijski najmoćnijemu ministru nalazi pogodovanje u vezi sa starim parkiralištem, onda bi valjalo pokrenuti postupak beatifikacije sv. Olje kao zaštitnika od korupcije i klijentelizma, a ne prijetiti mu oduzimanjem gebisa. Ako pak ministar Butković zaista želi razotkriti i sankcionirati duboku rusku povezanost predsjednika Milanovića, onda za to zasigurno ima uvjerljivijih primjera od navodne predsjedničke intervencije za otvaranje bankovnog računa osobi koja, kako se pokazuje, i nije pod američkim i europskim sankcijama. Iako su naizgled u beskompromisnoj bitci, navodno zato što je Butković zahvaljujući svojim infrastrukturnim projektima prekomjerno ojačao u primorsko-goranskoj SDP-ovoj izbornoj utvrdi, Milanović i Butković zapravo se štede. Više se škakljaju nego što ratuju.
Nimalo ugodna spoznaja
Upravo ta formula ‘više se škakljaju nego što ratuju‘ primjenjiva je na cijelu ovu naoko eksplozivnu virtualnu kampanju. Kako će se formirati vlast nakon izbora, zasad je vrlo neizvjesno. Ali pouzdano se znade da ćemo zahvaljujući kreiranju izbornih lista u Saboru gledati manje-više istu političku kvazielitu, šefove virtualnih stranaka od 0,3 posto glasova i zastupnike s maminim glasom, bez istinske političke legitimnosti i težine. Nije to ugodna spoznaja u nemirnim i geopolitički izazovnim vremenima.