Komentari
StoryEditor

Konzervativna protuteža neoliberalnoj njemačko-francuskoj osovini

02. Listopad 2022.
Giorgia Melonifoto Shutterstock

Buduća svjetonazorski konzervativna talijanska vlada pod izglednim vodstvom Giorgie Meloni važan je kamenčić u mozaiku stvaranja novoga europskog poretka, potpomognutoga rusko-ukrajinskim ratom i energetsko-gospodarskom krizom

Politička pobjednica talijanskih izbora i izgledna buduća predsjednica desne koalicijske vlade Giorgia Meloni očito nije Benito Mussolini u suknji, kako su joj predizborno nerijetko imputirali mainstream europski, a i hrvatski mediji. Naprotiv, nakon izborne pobjede poslala je vrlo 'ispravne' (geo)političke poruke: vjerna transatlantskoj suradnji, predana potpori Ukrajini, zainteresirana za EU… No buduća svjetonazorski konzervativna talijanska vlada s vrlo komotnom parlamentarnom većinom i pod izglednim vodstvom Giorgie Meloni važan je kamenčić u mozaiku stvaranja novoga europskog poretka, potpomognutoga rusko-ukrajinskim ratom i energetsko-gospodarskom krizom.

Preduvjet za konstruktivan kompromis

Nije slučajno jedna od prvih poruka buduće premijerke bila čiste geopolitičke naravi: čvrsta transatlantska suradnja. U današnjoj Europi, u kojoj su obrana i sigurnost vrlo važni faktori, dvije države dobivaju na geopolitičkoj važnosti: Poljska kao novija NATO-ova (ili, ako hoćete, američka) vojna baza na istoku Europe i Italija kao tradicionalna baza NATO-ova južnoga krila na Sredozemlju. Na sjeveroistoku glavni je izazov, dakako, Rusija, a na Sredozemlju destabilizirana sjeverna Afrika, uključujući masovne ilegalne migracije.

Nije čudno ni što se Meloni izričito geopolitički distancirala od proruske Orbánove konzervativne Mađarske i podcrtala sličnost s konzervativnom Poljskom, koja je geopolitički čvrsto uz SAD, uz Ukrajinu i čvrsto protiv širenja 'ruskog svijeta'. Istina je da je njezin koalicijski partner Matteo Salvini donedavno vidio saveznika i oslonac u Vladimiru Putinu, da mu se otvoreno divio njezin drugi koalicijski partner Silvio Berlusconi, pa i sama Meloni. No novo doba nosi nova partnerstva, a Meloni je samo još jednom pokazala kako Italija lako mijenja ratne i političke prijatelje i partnere – da bi kraj rata dočekala na pobjedničkoj strani. Sa stabilnom, svjetonazorski bliskom konzervativnom vladom, za koju ima sve izborne preduvjete (dovoljan broj mandata), Meloni je u prilici da zajedno s Poljskom u Europskoj uniji predstavlja konzervativnu protutežu dominirajućoj neoliberalnoj njemačko-francuskoj osovini.

Ta protuteža preduvjet je za konstruktivan kompromis o budućnosti Unije. Naime, stabilna i kvalitetno integrirana Unija ne može se graditi tako da njemački kancelar Olaf Scholz, kao što je to učinio prije nekoliko dana, iz pozicije trenutačnoga geopolitičkoga gubitnika nameće svoju viziju 'integrirane Europe od Dublina do Tbilisija' kao protutežu Rusiji. Niti se može graditi tako da Ursula von der Leyen uime Europske komisije prijeti europskim 'instrumentima' državama čiji joj se izborni rezultati ne sviđaju, kao što je to učinila uoči talijanskih izbora. Ili da Emmanuel Macron predstavi studentima Sorbone san o europskoj naddržavi u kojem samo nedostaje on kao predestinirani predsjednik, kao što je to učinio prije pet godina… Konstruktivan kompromis ne može se, dakako, graditi ni na suverenizmima prema kalupima iz 19. stoljeća, kojima je sve EUropsko neprijateljsko, osim europskih fondova, kao ni na ušančanosti u svoje svjetonazorske rovove.

Obrisi poželjne EU budućnosti

Utjecaj izborne pobjede ujedinjene talijanske desnice na budući europski politički krajobraz, kao i spremnost Meloni da zauzme politički prostor normalne (ni centralne ni ekstremne) političke desnice, testirat će se na sljedećim europskim izborima. No već je sad izgledno da je politički potrošen model stvaranja umjetnoga političkog centra, kakav je u EU promovirala bivša kancelarka A. Merkel, a koji okuplja u 'centru' sve tehnokrate vlasti nasuprot 'ostalih', koje onda dijelimo na desne i lijeve ekstreme, kao vječite, 'nedostojne' izazivače te vlasti. Taj model nije doveo do federalne, nadnacionalne Europe, već je proizveo bujanje EU birokracije i produbio sukobe između država Europske unije, kao i političke i svjetonazorske razdore unutar njih.

Sve se jasnije naziru obrisi poželjne EU budućnosti: daljnja ekonomsko-socijalna integracija, ali voljom država, a ne naddržavnih gremija, i jačanje obrambenih i sigurnosnih kapaciteta, ali pod kapom NATO-a, odnosno SAD-a. Pitanje je hoće li i može li Giorgia Meloni odigrati sve (geo)političke uloge koje joj se nude. A za nas je još važnije pitanje hoće li se Hrvatska aktivno uključiti u stvaranje novoga europskog poretka iskorištavajući svoje komparativne geopolitičke prednosti. Ili će samo tužno pjevati 'maslina je neobrana' i žaliti se da nam žele oteti zemlju… i Giorgia i Aca i Orbán... 

22. studeni 2024 09:58