Komentari
StoryEditor

Kristina Ercegović: Što možemo učiniti, došla recesija ili ne

08. Siječanj 2020.
Kristina Ercegovićfoto Ratko Mavar
Piše:
piše Kristina Ercegović
[email protected]
Odluka da budete poduzetnik za dijagnozu je i liječenje. Pa zašto onda biti poduzetnik? to JE kao roditeljstvo, teško je i puno izazova, ali daje smisao

Čini mi se da nam je prečesto većina pozornosti usmjerena na nešto izvan nas, na nešto na što nemamo (potpuni) utjecaj, bila to konkurencija, vlada, nešto što će netko drugi uraditi ili neće. A zapravo zaboravljamo da je moć u nama i da je tajna svakog uspjeha u pristupu 'kreni od sebe'.

Dakle, recesija ili ne, ajmo vidjeti što možemo (prvo počistiti) složiti kod sebe.
Koliko prodaje nam je propušteno? Možemo li bolje, više, učinkovitije prodavati, tko je uopće naš kupac, kako mu rješavamo probleme i dodajemo vrijednost, možemo li postojećim kupcima biti bolji, brži, jednostavniji i pružiti im bolju uslugu?

Zašto nam radnici odlaze

Kako se ponašamo prema radnicima? Kako ih privlačimo, kako motiviramo? Imamo li zastarjeli gazdinski 'ja-te-plaćam-budi-sretan-da-radiš' mentalitet?... Znate li da ljudi odlaze iz nužde u vlastiti biznis najčešće jer nisu mogli realizirali ideju unutar tvrtke. Zašto daju otkaze? Nedostaju im pohvale i priznanja, u tvrtkama su loši odnosi i ljudi ne mogu ispuniti svoj kreativni potencijal niti mogu napredovati. Zato odlaze. U drugu tvrtku, grad, izvan Hrvatske. Što mi činimo da ih zadržimo? Kako ih vodimo? Jesmo li lideri ili patimo od perfekcionizma, 'control freakovi', i gušimo ih mikromenadžmentom svake sitnice?

Kakvi su nam procesi u tvrtki? Moramo li raditi sve što radimo? I baš na takav način? Koliko sve to ima smisla? Koliko smo uopće produktivni? Koliko smo sretni i ispunjeni poslom? Bacamo li nove ljude samo u vatru pa tko se snađe – snađe? Zadovoljavaju li naši proizvodi želje i očekivanja naših kupaca? Znamo li mi uopće što prodajemo odnosno, što kupci od nas zaista kupuju – koju emociju? Ma znamo li tko je uopće naš kupac ili smo u pokušaju da budemo svima sve zaboravili da tada nismo nikom ništa? Ako znamo što je zaista našim kupcima važno i koliko, mjerimo li to? Unaprjeđujemo?

Nemojte nas više rasterećivati!

E pa kad sve počistimo i posložimo kod sebe, izgradimo čvrste temelje, prisjetimo se misije – zašto to radimo, redefiniramo viziju, gdje se vidimo u budućnosti, jasno utvrdimo svoje vrijednosti, što nam je važno, do čega nam je stalo, tada možemo privući zaposlenike koji dijele takve vrijednosti i koji će biti spremni ići korak više, ali i kupce koji su spremni platiti i više. Nakon toga utvrdimo idealnoga klijenta, saznamo što mu je i koliko važno, tako postavimo procese, i naše snage oblikujemo u proizvode i usluge koje nudimo tržištu na način da kupcima rješavaju probleme bez stvaranja novih te dodaju stvarnu vrijednost. Tada nam je kuća na čvrstim temeljima. Bila recesija ili ne, mi ćemo uspjeti, naći ćemo načina. Ako ne na putu A, onda na putu B.

Sjećate se priče o tri praščića, ajmo biti prase koje gradi kuću od cigle. Pa smo bez brige. Ima li Vlada snage za nove reformske poteze? Koje reforme, pa u njoj kao i svim vladama dosad nemaju muda i samo prelijevaju iz šupljeg u prazno, kupuju glasove da zadrže fotelje i zapravo samo je uhljebima dobro. Ljudi je sve manje, a državni aparat i javna potrošnja sve veći. Očito nešto ne štima.

Tri kruga poreznog rasterećenja ubila su dobar dio maloga gospodarstva, koje čini temelj gospodarstva i razvoja boljeg društva. Pritom najviše mislim na poticanje poduzetništva, a u prvoj godini čovjeku treba više od 10.000 eura samo za minimalnu plaću. Baš mu pomažemo da uspije. Iskreno, bojim se četvrtoga kruga poreznog rasterećenja jer prva tri nismo osjetili osim toljagom po glavi, pa lako za recesiju, samo da nas naša vlada više ne rasterećuje. Da preživimo. Unatoč svemu i svima odnosno njima.

Borba za radnike, a ne međusobno

Za izvanserijske rezultate potrebni su nam izvanserijski ljudi. Nijedan stroj nije vrjedniji od čovjeka. Realan problem hrvatskoga gospodarstva je trenutačni manjak kvalitetne radne snage u svim segmentima. Prava borba među tvrtkama odvija se ZA kvalitetne radnike, a ne međusobno. Pravi je izazov privući, motivirati i zadržati vrhunske talente. A za to nam je svima korisno da se kvote ukinu i omogući prava sloboda kretanja rada nakon slobode kretanja kapitala i informacija. Svatko neka nađe svoje mjesto pod suncem. Svatko ima pravo na sreću ma gdje je našao. A biznisi se kao i cijelo hrvatsko društvo trebaju otvoriti i biti više inkluzivni. Nadam se da nećemo zaposliti ljude druge rase pa ih mlatiti u barovima nakon posla. 

Pitali su me nekidan kako je biti poduzetnik u Hrvatskoj. Odgovorila sam da je ta odluka za dijagnozu i liječenje. Na to su me pitali pa zašto onda biti poduzetnik. Pa zato što je to kao roditeljstvo, teško je i puno izazova, ali daje smisao. Put do uspjeha nije linearan. Čeka nas mnogo izazova i biznis je način osobnog rasta i razvoja, ali ima smisla. Taj osjećaj slobode, taj osjećaj da sve svoje talente možeš upakirati u proizvode i usluge i ponuditi tržištu i na taj način pridonijeti boljem svijetu, taj osjećaj unutarnje ispunjenosti, radosti i slobode, da živiš po svom. I da uspiješ unatoč svemu i svima. Neprocjenjivo. Zato se sve isplati.

Tri izazova

1. Prikupljanje kapitala potrebnog za daljnji rast i okupljanje novih članova tima je već u tijeku i onda nas čeka nastavak razvoja započete pionirske uloge za žene i novac te proslava deset godina Business Caféa.
2. U 2020. slavim punoljetnost u poduzetništvu. U povodu toga izlazi moja šesta knjiga 'Sâm svoj gazda ili rob svog posla' – kako izgraditi vlastiti biznis a da putem ne izgorimo.
3. Nastavit ću se još više posvećivati osvještavanju poduzetnika i poticanju na poduzetništvo, i radom na fakultetima, i blogovima, i knjigama, i javnim nastupima, i djelovanjem. Kap po kap, u jednom trenutku vidi se velika promjena. Nitko nije otok, svi smo povezani i sve je povezano.

22. studeni 2024 04:11