Poduzetnici su pokazali da će se prilagoditi svim pravilima, samo da dobiju minimum prava na aktivnost. Ima niz srednjih i velikih proizvodnih tvrtki koje još rade znatnim kapacitetima. Takve tvrtke samo traže da ih se pusti da neometano rade
Tiskano/digitalno izdanje Lidera u kojemu će biti objavljene ove 'Ekonomalije' izaći će na dan kad hrvatska vlada treba prihvatiti drugi paket mjera kojima bi se ublažile ekonomske posljedice koronakrize. Dobro je ako će pogođenim tvrtkama biti otpisane, a ne samo odgođene uplate poreza, doprinosa i drugih davanja na plaće. Ali to ni izdaleka ne rješava pitanje hoće li hrvatski BDP pasti pet, deset, petnaest ili dvadeset posto. Prošlo je dva tjedna otkad su 19. ožujka Vlada i Stožer civilne zaštite zatvorili sve neprehrambene trgovine i ugostiteljske objekte u zemlji. Ako napravimo inventuru, osnovni cilj, izbjegavanje eksponencijalnog rasta oboljelih od COVID-19 – ostvaren je. U trgovinama prehrane i kućnih potrepština nije bilo nestašica, a tečaj kune nije znatnije oslabio.
Potrošnja stvara likvidnost
Tu završavaju dobre vijesti. Prvi paket Vladinih mjera, čiji je cilj bio 'očuvati radna mjesta i likvidnost', sporo se realizira. Pitanje je koliko će ugroženih tvrtki u sljedeća dva tjedna dobiti novac za isplatu minimalnih plaća. Jednako se tako pokazuje da je bilo pogrešno likvidnost tvrtki spašavati tako da se poslovnim bankama olakšaju uvjeti za davanje kredita pogođenim poduzećima. Banke su i do sada imale tridesetak milijardi neplasiranih kuna. Dati im još deset samo je prebacivanje posla s Vlade i HNB-a. Morao se naći način da taj novac ne prolazi bankovnu proceduru. Ako ništa drugo, iza kredita za likvidnost morala je državnim jamstvima stati Vlada. Ne promijene li se tu stvari radikalno, šteta će biti nemjerljiva.
Među ostalim, uza svu volju vodstava banaka, one su devedeset posto u stranom vlasništvu i pitanje je kakve pritiske vrše vlasnici. Pretpostavka je očuvanja radnih mjesta i likvidnosti – potrošnja. Realni sektor ubrzano se preslaguje. Ovdašnji poslovni mentalitet takav je da se mnogi bolje snalaze u izvanrednim situacijama nego u procedurama. To se vidi u mnogim inovacijama u poslovanju. Pogotovo kad je riječ o online trgovanju (tome je posvećena tema broja ovog Lidera).
No ima pravo Jurica Lovrinčević, Pevexov čelnik, kad apelira da se, uz pravila kakva se propišu, otvore i neprehrambene trgovine. Stožer je popustio kad je riječ o trgovinama važnima za proljetne poljoprivredne radove. Budući da je poslovni sektor pokazao sposobnost prilagodbe zdravstvenim standardima u vrijeme koronaepidemije, možda bi trebalo napraviti i korak više. Bez potrošnje nema tog proračuna koji može na dulji rok držati gospodarstvo na životu. Zadatak je gotovo nerješiv. Kao da nas je netko stavio na vrlo zahtjevnu razinu kompjutorske igrice. Da bi se izbjeglo mnogo zaraženih koronom u nekom trenutku, broj oboljelih rasteže se u skladu s bolničkim kapacitetima. Ako je pretpostavka normalizacije da zarazom imunost stekne od trideset do šezdeset posto stanovništva, onda će za to trebati više mjeseci ograničenih poslovnih aktivnosti. Pusti li se da virus u kraćem roku obavi što je naumio, bit će mnogo umrlih i opet će vlast morati isprazniti ulice te zaustaviti velik dio gospodarstva.
Zamka samodovoljnosti
Dakle, najmanji gubitnici bit će zemlje u kojima će se igrati na granici zdravstvene štete s jedne strane i gospodarske s druge strane. U hrvatskom slučaju zdravstveni stožer ima plan (dobar ili ne, ali ima ga i drži ga se od početka). A i građani su (nadamo se ne samo zbog lošeg vremena), čini se, postali odgovorniji. Poduzetnici su pokazali da će se prilagoditi svim pravilima, samo da dobiju minimum prava na aktivnost. Vladin ekonomski tim u pripremama je kasnio dva mjeseca, nema unutar sebe jakog lidera, luta se lijevo-desno, a dio provedbenoga državnog aparata, ljudi zaštićenih radnih mjesta i nedirnutih plaća, i dalje se ponaša kao da nismo u najgorem ratnom stanju. Pa se prema poduzetnicima i dalje ponašaju kao prema nametnicima kojih bolje da nema.
Na kraju, riječ-dvije o tihoj ekipi. Niz je srednjih i velikih proizvodnih tvrtki koje još rade znatnim kapacitetima. Granice su zatvorene za ljude, ali nisu za mnogu robu. Izvoznici su naviknuti na visoke standarde zaštite i u mnogim takvim tvrtkama radnici imaju istu poruku: 'Pa mi u pogonu imamo bolju zaštitu od korone nego kod kuće!' Takve tvrtke samo traže da ih se pusti da neometano rade.
Sve su češći glasovi da ubuduće trebamo raditi na samodovoljnosti proizvodnje. To je još jedna opasnost kad neko društvo zahvati panika. Oni koji su do jučer ponižavali izvoznike, sad bi da imamo proizvodnju samo za sebe. Upravo suprotno, međunarodna razmjena prva će se oporaviti nakon koronapandemije. A ako u međuvremenu prigusti, uvijek je lako izvoz privremeno preusmjeriti na domaće tržište.