Franšiza je u biznisu odnos u kojem davatelj ustupa svoj brend i način rada. Primatelj franšize obvezuje se poslovati prema uvjetima ugovora. Davatelj franšize smije kontrolirati kako primatelj radi. Ima li točnijeg opisa odnosa EU i Hrvatske?
Kako definirati ekonomsku politiku hrvatske vlade? To pitanje često mi postavljaju strani kolege novinari, ekonomisti, ali i poduzetnici koji bi ušli u Hrvatsku. Muka je pokušaj davanja jednoznačnog odgovora. Pogotovo ako bi se to htjelo u terminima ekonomskih škola. U varijanti Friedman ili Keynes, liberalno ili intervencionistički.
Nakon niza godina napokon se iskristaliziralo jednostavno objašnjenje. Aktualna vlada provodi franšiznu ekonomsku politiku. Usporedba makroekonomske politike s mikroekonomskim sustavom poslovanja, začuđujuće, daje dosta precizan odgovor.
NPOO – primjer franšiznog ugovora
Jedna od definicija kaže: 'Franšiza se pojavljuje kada kompanija (davatelj franšize) licencira svoje trgovačko ime (brend) i svoj način rada (sustav poslovanja) određenoj osobi ili grupi (korisniku franšize) koji se slažu da će poslovati u skladu s uvjetima ugovora. Davatelj franšize osigurava korisniku franšize podršku i, u nekim slučajevima, ima određenu kontrolu nad načinom poslovanja korisnika franšize. Zauzvrat korisnik franšize plaća davatelju franšize početnu pristojbu (nazvana franšizna pristojba) i pristojbu za poslovanje (royalty) za korištenje trgovačkog imena i načina poslovanja.'
Dovoljno je zamisliti da je davatelj franšize Europska komisija, a korisnik franšize hrvatska vlada. I sve se uklapa. Bruxelles pod uvjetima Hrvatskoj da, primjerice, Plenkovićeva vlada napiše Nacionalni plan oporavka i otpornosti, strogo u skladu s EU kriterijima o digitalizaciji, zelenom i sl. daje franšizu. Hrvatska mora poslovati u skladu s ugovorom, bez čega nema novca iz EU fondova. Kontrola nad načinom poslovanja korisnika franšize? Treba li objašnjavati da se i to uklapa u franšiznu ekonomsku politiku?
To je i odgovor zašto hrvatske vlade, od ulaska u EU, ne vide potrebu osnovati agenciju za strateška promišljanja. Čemu? Primatelji franšize u svijetu biznisa nemaju odjele za istraživanje i razvoj. To se radi kod davatelja franšize. Preneseno na politiku i makroekonomiju, što da netko u Zagrebu promišlja budućnost, kad to rade (nadajmo se) neke ozbiljnije institucije u briselskoj administraciji?! Dovoljno je taktički vidjeti što se od domaćih slučajnih ideja uklapa u zahtjeve EU franšizera.
Zanimljiv je i savjet s portala franchising.hr, koji objašnjava: 'Svi oni koji ne vole i ne žele da im se nameću ikakva poslovna pravila, svi oni koji imaju više smjelosti i dovoljno financijskih sredstava za poslovne eksperimente i lakše podnošenje poslovnog neuspjeha – svakako nisu 'prve mušterije' za neku od franšiza. Ali svi ostali trebaju promisliti o nekoj od mnogobrojnih franšiza koje se danas nude: neusporedivo je lakše, sigurnije i izvjesnije razvijati poduzetnički duh pod kišobranom već dokazanoga poslovnog sustava.'
Franšiza – manji rizik?
Opet vrlo primjenjivo na hrvatski slučaj. Lako je prepoznati pragmatičnost ovdašnjih političara na vlasti. Lakše je pod kišobranom EU franšize. Pusti smjelost i rizik koji bi možda donio bolje rezultate. Uzmi franšizu. Uostalom, franšizer i nije tako rigorozan. U prvom Plenkovićevu mandatu nisu ispunjeni mnogi zahtjevi 'davatelja franšize', pa se ništa loše nije dogodilo. A pobjeda na izborima i bez reformi pokazuje da je odabir franšizne ekonomske politike bio, s obzirom na biračko tijelo i pogubljene opozicijske stranke, sasvim dovoljan za ostanak na vlasti.
Istine radi, treba priznati da je franšizno poslovanje Hrvatske postojalo i prije EU franšize. Bila je to MMF franšiza. Pokazalo se da ovdašnja politička vodstva u ovih četvrt stoljeća nisu bila sposobna osmisliti i voditi vlastitu inovativnu ekonomsku politiku. Bez franšize, poduzetnički projekt vođenja zemlje završavao je na rubu bankrota.
Pažljiviji čitatelji s pravom mogu primijetiti da bi za konzistentnost usporedbe poslovne franšize s državnom ekonomskom politikom trebalo vidjeti što je s plaćanjem davatelju franšize. Zar Europska komisija ne daje silne milijarde Hrvatskoj? A trebala bi uzimati neki fee. Tu stvari treba gledati malo šire. Pristup politikama EU Hrvatska plaća ili će plaćati na više načina. Jedna vrsta plaćanja franšize je u ljudskom kapitalu. To su svi oni koji su zahvaljujući jedinstvenom tržištu radne snage otišli u razvijene zemlje EU. Franšiza se plaća i jednostavnom kupnjom nekretnina na Jadranu, najboljih poljoprivrednih površina u Slavoniji. A sutra šumama i vodama.
Svaka roba ima svoju cijenu. Franšizna ekonomska politika pogotovo.