Marić više nije imao Plenkovićevu podršku u čuvanju državne blagajne

Napišeš u utorak navečer kolumnu, opremiš je, pošalješ u redakciju… i onda stigne vijest da je ključni ministar Plenkovićeve vlade Zdravko Marić dao ostavku 'iz osobnih razloga'. Prva je reakcija – piši novu kolumnu. A onda pročitaš upravo završenu kolumnu i ispadne da je u njoj uvelike sadržan razlog odlaska ministra financija. Bit će sada na desetke teorija o Marićevu odlasku, ali najjednostavniji odgovori možda su i najtočniji. Jednostavno, više nije mogao izdržati pritiske da olabavi vođenje državnih financija. Državni je aparat u raspadu, a premijer Andrej Plenković više ga nije htio, mogao ili smio štititi.

Butkovićeva diverzija

Jedan od primjera zašto je dugovječni čuvar državne blagajne odlučio otići jest i nečuveni potez ministra prometa i veza Olega Butkovića. Koji je kao predsjednik Skupštine Hrvatskih autocesta dopustio da Uprava zaposlenicima obeća mjesečno usklađivanje plaća s rastom troškova života u prethodnome mjesecu. Nekoliko dana poslije čelnicima ostalih državnih poduzeća i banaka, agencija i ostalih organizacija počeli su se najavljivati sindikalisti s jednakim zahtjevima.

Svakomu ministru financija jasno je da indeksacija plaća u državnom sektoru diverzija u pokušajima držanja inflacije pod kontrolom. Teško je vjerovati da je Butković HAC-ovcima amenovao usklađivanje plaća a da to bar prešutno nije odobrio premijer Plenković. Ako je tako, ministru financija nije preostalo drugo negoli povući se 'iz osobnih razloga'. A poteza poput Butkovićeva nakupilo se proteklih godina.

Kad je 90-ih počela tranzicija iz socijalizma u kapitalizam, podjednako nespremni bili su i realni sektor i državni aparat. U međuvremenu, pogotovo nakon recesije 2009. – 2015., privatni se biznis velikim dijelom prilagodio. Državni aparat ne da je ostao nespreman kao prije trideset godina, nego je, čast iznimkama, nazadovao do razine urušavanja.

U verziji kolumne koja je napisana prije Marićeve ostavke još je jedan primjer urušavanja državnog aparata.

Nevjerojatno je i očito rasulo u Oružanim snagama. Možda je zapovjednik HV-a okej čovjek, ali način komunikacije nakon probijanja zvučnoga zida bez najave je, isprika na izrazu, tragikomičan. General je pošteniji od svog ministra Marija Banožića, koji nije preuzeo ni trunku zapovjedne odgovornosti. Ali i prvi čovjek HV-a kao da nije pohađao nikakve tečajeve komuniciranja prema pravilima NATO-a. Pomalo ljutito preuzeo je odgovornost pravdajući propuste podčinjenih visokim temperaturama. Još je medijima očitao bukvicu i presudio da je, eto, on preuzeo odgovornost i slučaj je zaključen. Više se o njemu ne smije ni pisnuti?

Augijeve štale

To su samo dva svježa primjera koja upućuju na to koliko su proteklih godina razorene institucije i procesi u gotovo svim dijelovima državnog aparata. Treba biti pošten pa naglasiti da u njemu još ima bar dvadeset posto zaposlenih koji nastoje, koliko im je dopušteno, profesionalno obavljati svoj posao. Nažalost, mnogi od njih odustaju i odlaze. Državna administracija i u normalnim je društvima opetrećena procedurama. U Hrvatskoj je sve potencirano nekvalitetnim zakonskim i podzakonskim rješenjima, stranačkim pritiscima i pritiscima interesnih skupina (gdje pojedini zainteresirani stišću prijetnjama i ucjenama). Pa je onda tu strah od Remetinca. Dijelom opravdan, a dijelom alibi za nečinjenje onoga za što se prima plaća.

Nečišćenje državnih Augijevih štala nije vidljivo i bolno u kratkom roku, ali ako nastupi recesija, nesposobnost sustava da smisleno i kvalitetno upravlja zemljom u krizi ispostavit će vrlo visoku cijenu.

Na kraju prve verzije kolumne bio je sljedeći odlomak: 'Koliko su stvari otišle daleko, potvrđuje i primjer mladoga HDZ-ova općinskog načelnika koji je nakon samo godinu dana dao ostavku. Nije htio popustiti sustavu koji je ovladao državnim aparatom, a nije htio žrtvovati mir svoje obitelji.'

Ispada da se sve, od riječi do riječi, uklapa u odlazak ministra Zdravka Marića.