Na što sam sve alergičan

Dugogodišnji kroničar ekonomskih i poslovnih zbivanja, htio ne htio, s vremenom nakupi fraza i konstrukcija na koje postane alergičan. Kad bi postojali alergotestovi te vrste, kroničaru bi obje ruke do ramena bile pune žestokih reakcija. Na jednoj razini, to što ga neke stvari nerviraju privatna je stvar kroničara. Ali na višoj razini, upozoravanje na njih na specifičan način oslikava političku, poslovnu i medijsku stvarnost.

Prvo dobre vijesti. Nakon desetak godina iz javnog prostora je gotovo iščezla čuvena rečenica da će ‘ove sezone 200.000 skijaša iz Hrvatske krenuti na skijališta‘. Takva se procjena onomad omakla jednom turoperateru. Izvukao ju je iz rukava i uz debelu ogradu. Ali lijeni analitičari su je primili zdravo za gotovo, ukorijenila se i godinama su TV Dnevnici počinjali s tim neutemeljenim brojem. Zanimljivo, nikad nije išlo ni 190.000 ni 210.000 skijaša. Nego baš 200.000.

Donekle je postignut i u uspjeh u suzbijanju narativa da ‘Hrvatska nema što izvoziti‘. Mnogi to i danas misle, ali u medijima ipak ima malo više opreza s neutemeljenim blaćenjem prerađivačke industrije. Sad joj se priznaje da nešto ipak proizvodi, ali ju se, opet bez ozbiljne, dubinske analize, optužuje za nisku produktivnost. Ali, hajde, to je ipak blaže cipelarenje.

Uspoređivanje jabuka i krušaka

Loših vijesti, nažalost, ima mnogo više. Na prvom mi je mjestu statističko neznanje mnogih političara, analitičara, urednika i novinara, pa i sveučilišnih profesora o tome da ništa ne može biti ‘dva puta manje‘ ili ‘deset puta manje‘ od nečega. Toga nema ni u matematici ni u statistici.

Nešto može biti polovica ili desetina nečega većeg. Nakon godina upozoravanja, polako odustajem. Kažu novinari i urednici da je jače ‘tri puta manja plaća‘ nego ‘trećina nečije veće plaće‘. Pitaš ih, a koliko je jedan puta manja plaća? Kažu: ‘Nula‘. A koliko je dva puta manje? Kiselo se nasmiju, pogledaju te sa žaljenjem i sljedeći tjedan puknu naslov ‘Možemo ima 300 puta manje članova od HDZ-a‘. Konkurentski medij nekoliko dana poslije objavi izjavu profesora s prava da ‘Danska ima šest milijuna stanovnika, no dvostruko manje sudova i četverostruko manje sporova‘. A sigurno je tijekom školovanja ugledni profa položio statistiku. Nakon toga, preskačem sve njegove buduće mudrosti.

Slična netočnost koja se uredno ponavlja je da je udio turizma u hrvatskom BDP-u 20 posto. Zapravo je riječ o glupoj usporedbi. Prihod od turizma (dakle ne dobit) uspoređuje se s visinom BDP-a (pojednostavnjeno, dodanom vrijednošću nacionalne ekonomije). Usporedba krušaka i jabuka. Nisu samo ovdašnji analitičari i političari površni. Tu nepreciznost preuzele su i mnoge međunarodne institucije. Udio BDP-a po ozbiljnim analizama kreće se negdje oko 11 posto. Ali koga briga.

Kad smo već kod turizma, kao pošast proširilo se hvaljenje kontinentalnih političara da, evo, postižu velike rezultate u turizmu. Kad se neki načelnik ili gradonačelnik iz Slavonije ili sjeverozapadne Hrvatske u prvoj rečenici hvali turizmom, on zapravo priznaje da ništa nije učinjeno na razvoju industrije.

Ima i točnih konstatacija posvuduša, ali koje također mogu izazvati osip. Kad neki ekonomist počne prezentaciju riječima ‘Hrvatska je mala i otvorena ekonomija‘, to je znak za prestanak slušanja. Kad netko počne ‘mala i otvorena‘, to je gotovo nepogrešiv znak da će ‘malo i otvoreno‘ biti alibi za neambicioznost i bezidejnost.

Ne-pitanje za lijene dijagnostičare

Za mnoge alergije krivicu snose PR spin-doktori. Primjerice, kad u redakciju stigne priopćenje da je ta i ta tvrtka dobila ‘strateškog partnera‘. U četiri od pet slučajeva, kad se ide provjeravati o čemu je riječ, ispadne da je dotadašnji vlasnik zapravo prodao tvrtku. Partnerstvo, a naročito strateško, podrazumijevalo bi spajanje, a ne prodaju.

Posebna vrsta alergije je posljedica nepodnošljive lakoće davanja čudotvornog savjeta kako riješiti ovaj ili onaj problem. Vjerujem da bi umjetna inteligencija mogla potvrditi visoku stopu rasta spominjanja sintagme ‘politička volja‘. Da ima političke volje, sve bi se riješilo. Ali, političke volje uglavnom nema. Zašto je nema i što raditi bez nje? To je dijagnostičarima, kojima se ne da dublje promišljati, ne-pitanje.

Dalo bi se još nabrajati, ali ‘Ekonomalije‘ imaju ograničen broj znakova. Na kraju, sigurno će se naći neki pratitelj Lidera koji će me vratiti na ono ‘dva puta manje‘ i dati mi primjer kako se takve konstrukcije mogu naći i na našim platformama. S obzirom na to da ekipu deset godina mučim tom temom, čini mi se da nije riječ o neznanju. Već dulje sumnjam da postoji nekakvo natjecanje tko je hrabar pa se usudi uredniku dignuti tlak na temi koja mu izaziva najteži oblik alergije.