Sve je više signala da hrvatsko gospodarstvo ekonomski usporava. Umjesto da se vlast bar malo počne baviti načinima kako pomoći biznisu koji počinje posrtati, političari se bave koalicijskim prepucavanjima i dvorskim igrama frakcija unutar HDZ-a
Baš se poklopilo! Kao prstom u oko. U tjednu kad je objavljeno kako se prvi put odgađa uplata 835,6 milijuna eura iz blagajne Europske unije za tranšu iz fonda Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO), iz redova Domovinskog pokreta, ključnoga koalicijskog partnera aktualne HDZ-ove vlade, a nakon prisilnog odstupanja njihova ministra poljoprivrede Josipa Dabre, javno se iznosi ultimatum: ‘Dajte nam dogovoreno upravljanje Hrvatskim šumama! One su naše, tako smo se dogovorili. Uz to tražimo još deset mjesta za svoje članove u upravama drugih državnih tvrtki.‘
U čemu je poklapanje i guranje prsta u oko? Pa spomenutih 835,6 milijuna eura, na kojima premijer Andrej Plenković gradi priču o rekordnom rastu BDP-a, zaustavljeno je jer u Saboru nisu prihvaćena dva zakona kojima bi se trebala osigurati radikalna promjena korporacijskog upravljanja u državnim tvrtkama. Javni zahtjev domovinaca ‘Hrvatske šume su naše‘ u potpunoj je suprotnosti s duhom zakona kojim bi se trebao bitno smanjiti stranački utjecaj u strateškim državnim tvrtkama.
Preletači i žetončići
Koliko god birokrati u Bruxellesu bili zadovoljni formalnim dokazima o reformama, takve poruke ne mogu ignorirati. Osim toga, teško je povjerovati da bi u ovom trenutku zastupnici Domovinskog pokreta glasali za prijedloge zakona o pravnim osobama u vlasništvu RH i CERP-a. Pa je veliko pitanje hoće li se ti zakoni donijeti do kraja ožujka kako bi vladajući novac iz šeste tranše NPOO-a stigli upogoniti uoči predstojećih lokalnih izbora.
Ako premijer Plenković nema dovoljno preletača iz DP-a i spavajućih zastupnika žetončića, natezanje između HDZ-a i DP-a moglo bi potrajati. Tako bi se dodatno pojačalo političko iscrpljivanje u uvjetima kad je sve više signala da gospodarstvo ekonomski usporava. Umjesto da se vlast bar malo počne baviti načinima kako pomoći gospodarstvu koje počinje posrtati, političari su, čak i više nego inače, zaokupljeni sami sobom. Bilo da je riječ o koalicijskim prepucavanjima bilo o dvorskim igrama frakcija unutar HDZ-a.
Naizgled nema razloga za paniku kad je o ekonomiji riječ. Očekuje se rast BDP-a od 3,2 posto. Olako se prelazi preko činjenice da je riječ o usporavanju s 3,7 posto procijenjenih za 2024. A usporavanje nije bezazlena stvar. Kad jednom počne, nije ga lako zaustaviti. Kao ni inflaciju. Neizvjesnosti, počevši od posljedica za svijet visokorizičnih poteza upravo ustoličenog predsjednika SAD-a Donalda Trumpa pa do nastavka krize najvećih europskih gospodarstava, svjesno ili nesvjesno, jačaju nervozu kod većine poduzetnika i menadžera u Hrvatskoj.
Ako je trenutačno usporavanje međusobnih plaćanja sezonska pojava, ozbiljno propitivanje strukture troškova i rezanje nekih od njih nije prolazno. Pogotovo u uvjetima kad je sve više vijesti o gašenju tvrtki, odustajanju od dijelova poslovanja ili smanjivanju broja zaposlenih. Nervoza raste. Nema još razloga za pretjeranu paniku (pogotovo jer od panike nema koristi), ali tko ne radi za državu i nema čvrste godišnje ugovore koji se plaćaju iz proračuna, trebao bi biti oprezan. Makroekonomske ravnoteže dodatno se narušavaju.
Dajte novac za sajmove!
Poduzetnici i menadžeri činit će što mogu. Ali to neće biti dovoljno. Trebaju Vladu kao korisnu saveznicu. Što bi ona trebala učiniti? Pa, recimo, premijer bi mogao sazvati najveće poduzetnike u državi. Nikada to nije napravio. Ako se ne računa ovo privođenje predstavnika trgovačkih tvrtki u trenutku kad osjeća opasnost inflacije za svoju političku budućnost.
Kad bi nekim čudom robni izvoznici bili pozvani u Banske dvore, premijer bi mogao čuti što bi trebao napraviti. Napraviti rebalans proračuna i osigurati, recimo, 50 milijuna eura za plaćanje troškova sudjelovanja izvoznika na najvažnijim specijaliziranim sajmovima u svijetu. Kad presuše fondovi EU-a, BDP će moći spašavati jedino robni izvoznici. Da bi održali postojeću razinu izvoza i čak je povećali, Vlada bi morala napraviti odlučan korak. Ako ima novca za predstavljanje turizma na sajmovima, mora ga višestruko više biti za sve one koji imaju proizvode za svjetsko tržište.
Oni koji su mogli izdvojiti od 50.000 do 100.000 eura za nastupe na prestižnim sajmovima, uspjeli su to kapitalizirati. Da iz proračuna mogu dobiti 70 posto troška, uspjeli bi i mnogi srednji i mali robni izvoznici.
Rješenje je jednostavno. I zajamčeno učinkovito. Ali su izgledi da bi Vlada to mogla napraviti minimalni. Vjerojatnije je da će se, kao i do sada, čekati hoće li bezidejna ekipa u Bruxellesu nešto smisliti pa da naši onda prepišu inovacije sumnjive kvalitete.