U novom pravilniku jednaka stručnost bila bi priznata onima sa završenim specijalističkim fakultetom i onima s dvije godine iskustva
Najprije ću o ‘Pravdi‘ iz rujna 2018. u kojoj sam kritizirao pravilnik na temelju kojega pravne i fizičke osobe dobivaju poslove restauracije i konzervacije kulturno-povijesnih spomenika. Problem je bio što je tadašnjim pravilnikom definirano da tvrtka ne može dobiti taj posao ako nema referencije prethodno obavljenih restauracija ili konzervacija, a ne može ni imati referencije ako ne dobije posao. Tako je za sve tvrtke koje su željele raditi i taj posao tadašnji pravilnik napravio začarani krug povlaštenih u koji je vrlo teško mogao upasti netko drugi.
Da budem jasan, pravilnikom je propisano da tvrtka ima stručnjaka koji ima dopuštenje za obavljanje poslova na zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. I to je u redu, ali tada sam se pitao zašto onda tvrtka mora podastrijeti dokaz da je radila takve poslove. Taj uvjet uopće nije bio potreban ako tvrtka ima stručnjake koji će obnoviti neko kulturno dobro. Jer ako tvrtka ima stručnjake za taj vrlo ozbiljan i odgovoran posao, onda je to samim time dokaz da ta tvrtka ima mogućnost to dobro odraditi. Iskustvo prijašnjih radova može biti samo dodatni bod nekoj tvrtki, ali ne isključujući uvjet za onu koja ga nema, a s druge strane takva pravila natječaja mogu natjerati konkurentske tvrtke da u svoj tim dovedu najbolje kadrove i da uz neke druge uvjete koji se spominju u pravilniku (tehnička opremljenost, mjere sigurnosti) dobiju priliku prvi put raditi taj posao.
Prekinuti krug
Ponavljam, ta je ‘Pravda‘ objavljena u rujnu 2018., a mjesec dana poslije Ministarstvo kulture donijelo je novi Pravilnik o uvjetima za dobivanje dopuštenja za obavljanje poslova na zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Ne znam je li moj tekst pridonio tomu (a zaista mi nije važno, samo da je nepravda ispravljena), ali tada je novim pravilnikom definirano da tvrtka može dobiti posao ako u njoj radi stručna osoba. Dakle, nije trebala referencija da je tvrtka prije radila taj posao. Tako je začarani krug prekinut, što je pohvalno za tadašnju i sadašnju ministricu Ninu Obuljen Koržinek.
I sad je u javnoj raspravi novi Prijedlog pravilnika, i opet ima primjedbi, ovaj put u vezi s definiranjem stručnosti fizičke osobe, a koje mi se čine logične, iako nisam stručnjak za to područje. Naime, u čl. 4. piše da je fizička osoba stručno osposobljena ako ima završen restauratorski studij određene specijalnosti, dvije godine je surađivala na tim poslovima itd., što je u redu. No problem je i alternativni uvjet, odnosno ako nema završen restauratorski studij određene specijalnosti. Kao stručno osposobljenu priznat će se i onu fizičku osobu ako ima odgovarajuće obrazovanje i dvije je godine surađivala na tim poslovima tijekom kojih je u skladu s pravilima struke obavila/izradila najmanje tri cjelovita posla.
Iz krajnosti u krajnost
Prvo je pitanje koje je to ‘odgovarajuće obrazovanje‘. Drugo, logičan mi je niz primjedbi komentatora tog Prijedloga pravilnika kojim se poopćuje prvo pitanje. Prenijet ću stajalište jednoga komentatora, ali kao da prenosim stajalište svih, u kojem smatra da konzervatorsko-restauracijski studij u Zagrebu, Splitu i Dubrovniku u trajanju od pet godina nikako ne može zamijeniti iskustvo rada na tim poslovima od dvije godine osobe koja ima ‘odgovarajuće obrazovanje‘. Osim toga, na taj se način, poštujući sve one koji imaju fakultetsku naobrazbu i nešto iskustva na takvim poslovima, ipak degradiraju oni stručnjaci koji su cijeli petogodišnji studij posvetili stjecanju takvog zvanja i koji su tijekom studija imali priliku učiti od stručnjaka.
Kao što sam već naveo, riječ je o vrlo ozbiljnom poslu očuvanja kulturno-povijesne baštine i kada donosimo propise za to područje, moramo i mi biti vrlo ozbiljni. Prije sedam godina uvjeti za dobivanje takvih poslova bili su tvrtkama preteški, a sada kao da se ide u drugu krajnost labavljenjem kriterija za stručnost, ovoga puta fizičkih osoba. Te primjedbe čine mi se logičnima, pa apeliram na odgovorne u Ministarstvu kulture i sporta da se i razmotre.
POST SCRIPTUM
Naveo bih još jedan zanimljiv prijedlog jednoga komentatora. Smatra da budući konzervatori i restauratori nakon završetka studija trebaju položiti i stručni ispit kao uvjet za stjecanje odobrenja za rad na kulturnim dobrima. – U gotovo svakoj struci koja nosi odgovornost, pa čak i kod nekih obrtničkih zanimanja (npr. autoelektričar, frizer), obvezan je stručni ispit. Smatram da rad na kulturnim dobrima nosi veliku odgovornost za koju su potrebni stručnost, iskustvo, poznavanje tehnologije, etike, ali i zakona te ekonomije – smatra komentator.