Trump ima političku snagu postati broker nekoga kompromisnog i nedovršenog mira između Rusije i Ukrajine, mira bez pobjednika i poraženog, u trenutku kad je stanje na terenu već dugo zamrznuto, akteri rata umorni, baš kao i njegovi financijeri. I to bez iluzije da time prestaje politika stvaranja ‘ruskog svijeta‘
Odgovorna europska, baš kao i svaka odgovorna državna politika u ovo bi se doba trebala pripremati za sljedeću američku administraciju. Za Europu je od vitalne važnosti održati čvrst partnerski odnos sa SAD-om, bez obzira bila to od siječnja sljedeće godine administracija Donalda Trumpa i J. D. Vancea, što zasad izgleda izvjesno, ili demokrata ako nakon povlačenja Joea Bidena iz predsjedničke utrke s vjerojatnom predsjedničkom kandidatkinjom Kamalom Harris ipak uspiju zadržati Bijelu kuću. To se u jednakoj ili čak većoj mjeri odnosi na Hrvatsku. Jer SAD i dalje drži ključ regionalne stabilnosti na zapadnom Balkanu, koji je zbog ruskog utjecaja i ‘politike srpskog sveta‘ kao njegove produžene ruke postao jedno od ključnih europskih kriznih i potencijalno ratnih žarišta, s BiH, Kosovom, a u novije vrijeme i Crnom Gorom kao trajnim neuralgičnim točkama.
Ništa nova
Kada je o ukupnim transatlantskim odnosima Europe i Amerike riječ, tu i ne vidim nekih šokantnih promjena, makoliko u retorici izborne kampanje, osobito Trump-Vanceove, izgledalo da drastične promjene dolaze. SAD je bio i ostat će preko NATO-a obrambeni skrbnik Europe. No trend je već cijelo desetljeće da Europa ojača svoje zapuštene vojne kapacitete, da poveća vojne proračune i preuzme veću dionicu u vlastitoj obrani, kako bi se SAD mogao fokusirati na indo-pacifičku regiju i zaustaviti kinesku ekspanziju. I taj će se trend jačanja europskih vojnih potencijala nastaviti, bez obzira na to koja administracija bila u Bijeloj kući. Države koje to znaju iskoristiti profitirat će na razvoju vojne industrije.
No ako se Trump i vrati u Bijelu kuću, SAD neće izići iz NATO-a niti će ga ukinuti, već će čvršće inzistirati na financijskoj disciplini i doprinosima država članica. Neće se odreći ni američkog vodstva u Europi, čija se politička moć vidjela kada je trebalo ujediniti NATO i EU u potpori Ukrajini. Ne treba se bojati ni da će Donald Trump izručiti Ukrajinu Putinu. Uostalom, nije li upravo on u svome predsjedničkom mandatu upozoravao na plinsku ovisnost Europe o Rusiji, na zapuštene obrambene kapacitete, forsirao inicijativu ‘Tri mora‘ koja je trebala ojačati srednju Europu i postati brana ruskom utjecaju? No, Trump ima političku snagu postati broker nekoga kompromisnog i nedovršenog mira između Rusije i Ukrajine, mira bez pobjednika i poraženog, u trenutku kad je stanje na terenu već dugo zamrznuto, akteri rata umorni, baš kao i njegovi financijeri. I to bez iluzije da time prestaje politika stvaranja ‘ruskog svijeta‘.
Bez obzira na rezultat američkih izbora, Europa može računati na uglavnom stabilno transatlantsko partnerstvo, jer će na čelu dviju ključnih institucija za to partnerstvo – NATO-a i EK-a – imati Marka Ruttea i Ursulu von der Leyen, ljude koji pored svih svojih nedostataka, ponajprije pomanjkanja liderskih sposobnosti, imaju i veliku prednost. Oboje su izrazito proamerički orijentirani i iznimno prilagodljivi. I von der Leyen i Rutte funkcionirat će i s Trumpom i s Harris i s bilo kim. I uvjerena sam da iza scene već grade kontakte prema Trump-Vanceovoj administraciji u slučaju pobjede i zadržavaju stare iz aktualne Biden-Harris administracije.
Autoceste prema Trumpu
Kad je o Hrvatskoj riječ, manje sam optimistična. Osobito dođe li u Bijelu kuću Trump-Vanceova administracija. Aktualni dvojac koji upravlja hrvatskom politikom trajno ne pokazuje interes za hrvatsko-američko partnerstvo (Andrej Plenković) ili otvoreno pokazuje antiamerikanizam (Zoran Milanović, kojem se očito sprema još jedan mandat). Zbog takve političke orijentacije Hrvatska je zapustila SAD u vojnim nabavama, ne koristi se dovoljno strateškom prednosti LNG-a na Krku, pruža dvojbenu potporu vođi HDZ-a BiH Draganu Čoviću u vezi s južnom plinskom interkonekcijom, koju SAD doživljava kao blokadu svojega strateškog projekta i ruskim utjecajem. Glavni ruski igrači u regiji, opasni po hrvatske nacionalne interese – Viktor Orbán i Aleksandar Vučić – već su izgradili ne put, već ‘autoceste‘ prema Trump-Vanceovoj ekipi.
Osvoji li vlast, može se očekivati da će Trump obnoviti projekt otvorenog Balkana, koji jača srpsku poziciju u regiji, prijeti destabilizaciji BiH, a i Crne Gore. Nastavi li dosadašnjim političkim putem, Hrvatska se može naći u vrlo lošoj poziciji u novom regionalnom razvoju. Prije svega zato što se ne koristi svojim strateškim prednostima (LNG, članstvo u NATO-u) i što svojom političkom pasivnošću prema SAD-u prepušta sav politički prostor svojim regionalnim ne baš prijateljima. No za to ne možemo kriviti Donalda Trumpa. Niti nas Kamala Harris može spasiti.