U prošlom broju Lidera objavili smo intervju s Blaženkom Mičević, geodetkinjom koja ima konzultantsku tvrtku Agrodet, u kojem smo razgovarali o nedostacima aktualnoga Zakona o poljoprivrednom zemljištu i mogućim rješenjima. U prilično zanimljivom razgovoru (barem meni) Mičević je nekoliko puta spomenula da moramo poticati poljoprivrednike na temelju proizvodnje, a ne samo broja hektara. To je važno zbog dostatnosti, ali još važnije zbog toga što se na taj način lakše izbjegavaju muljaže onih koji se navodno bave poljoprivredom kao osnovnom djelatnošću.
Lider se, inače, od osnutka zauzima za taj oblik poticanja poduzetnika (proizvodnja, a ne hektari), no uvijek je postojala izlika (još i mnogo prije članstva u EU-u) da se moramo prilagođavati Uniji ako želimo biti njezin dio. Zapravo je takva poljoprivredna politika koristila političkim demagozima koji su na podjeli poticaja sebi skupljali bodove. Nažalost, nismo se ni do danas odmaknuli od nje. U nedavnim razgovorima za Lider stručnjaci Mičević i Ivan Kopilović kirurški su precizno odredili boljke naše poljoprivrede i poljoprivrednog zemljišta, zato sugeriram novom ministru poljoprivrede Josipu Dabri da ih pročita i eventualno razradi njihove prijedloge.
Zašto opet hektari?
A za to vrijeme uputio bih još jednu kritiku ljudima u njegovu Ministarstvu poljoprivrede jer sad imamo primjer poticanja poljoprivrednika na temelju poticaja, a ne proizvodnje, tj. što manje poticaja dobijete, to bolje za vas. Riječ je o Prijedlogu pravilnika o provedbi Programa kompenzacijske mjere potpore depopuliranim područjima za 2024. godinu. U njemu piše (u čl. 3.) da je aktivni poljoprivrednik fizička osoba upisana u Upisnik obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava te fizička i pravna osoba upisana u Upisnik poljoprivrednika čiji je standardni ekonomski rezultat u 2023. veći od 3000 eura, kao i svi poljoprivrednici koji su u prethodnoj godini primili izravna plaćanja manja od 5000 eura.
Treba razumjeti da Ministarstvo želi pomoći ljudima da ostanu ili počnu naseljavati područja na kojima nema mnogo stanovnika, ali kako predlaže jedan komentator (potpisao se kao Ivan Ralašić), uvjet ograničenja trebao bi se zasnivati na broju hektara, a ne na iznosu primljenih izravnih plaćanja. Pomislih, dok sam čitao, zašto opet na temelju hektara, no nastavih čitati njegov komentar u kojemu objašnjava da se tim pravilnikom opet čini pogreška jer se nastavljaju kažnjavati ljudi koji više rade i trude se ostvariti veći dohodak. Naime, objašnjava komentator, nije isto ‘imati petnaest hektara na ugaru (odmor poljodjelskoga zemljišta kako bi se obnovila njegova plodnost) i petnaest hektara povrća ili uz to stoku, jer ovaj koji ne proizvodi ništa imat će zadovoljen osnovni uvjet da su mu izravna plaćanja manja od 5000 eura, a drugi će zbog više truda biti kažnjen‘.
Aaaa, zato!
E, ovo mi se već sviđa jer komentator ipak spominje neku proizvodnju i daje joj prednost u odnosu na nekorištenje hektara. Zato predlaže da uvjet za potporu treba biti do prvih 30 hektara, a ne iznos do 5000 eura, uz primjedbu da razumije da su sredstva ograničena, ali isto tako smatra da je tako pravednije. Naravno, tu bi trebalo ubaciti još neke kriterije, poput onoga da se mora dokazati da se nešto proizvelo, povrće ili žitarice, ili pak napaslo stoku pa npr. proizvelo mlijeko kao kooperant za mliječnu kompaniju. Naime, ako se prihvati prijedlog komentatora da se kao kriterij uzmu samo hektari (a ne poticaji manji od 5000 eura), ali bez dokaza proizvodnje, onda gotovo ništa nismo napravili. To, koliko sam shvatio, a mislim da jesam, ni naš komentator ne bi prihvatio kao rješenje, već upravo suprotno: kriterij je po hektaru, ali i proizvodnji.
POST SCRIPTUM
Znam da nema veze s ovom kolumnom, ali radi ljetne razbibrige ukratko ću navesti da sam, mili moj čitatelju, nakon jednog ručka u restoranu na Krku umalo ostao prati čaše. Djeca su nas taj dan opelješila kupujući razne sladolede i kojekakve gluposti pa ostasmo s određenom količinom gotovine. Računali smo na to da ćemo ručak platiti karticom. Super smo se najeli, ali kad sam izvadio karticu, ljubazni konobar stidljivo mi reče da šef iz nekog svog razloga prihvaća samo gotovinu. Žena i ja izvadismo keš – nedostaje dvadeset eura! Kakva neugodnost, no konobar je rekao da su oni krivi jer nisu obavijestili goste o tome. Odvezoh se desetak kilometara do bankomata i vratih s lovom. Uz njihova ispričavanja i nuđenje da nas počaste pićem ili kolačem, lijepo smo se rastali. Naravoučenije: gotovina još nije mrtva.