Iako je svijet pozdravio postizanje dogovora između Europske unije i Ujedinjenog Kraljevstva kao veliki uspjeh kojim je praktički riješen problem britanskog napuštanja Unije, riječ je više o kratkom pamćenju i željama, nego stvarnosti. Ovaj dogovor između premijera Borisa Johnsona i EU-a jedva da ima veće šanse proći kroz parlament od onoga što je njegova prethodnica Theresa May pokušala tri puta bezuspješno progurati, iako donosi jednu značajnu promjenu
Prema sporazumu, Sjeverna Irska (pokrajina Ujedinjenog Kraljevstva) ostala bi u carinskoj uniji s Ujedinjenim Kraljevstvom, ali bi se roba koja preko nje ide prema Republici Irskoj ili općenito jedinstvenom europskom tržištu carinila na Irskom moru, odnosno na granici između Velike Britanije (Engleska, Škotska i Wales) i te pokrajine, čime bi se izbjeglo postavljanje granice između Republike Irske i Sjeverne Irske, što je prioritet ne samo iz ekonomskih, nego i političkih razloga. Tako bi ta pokrajina ostala u carinskoj uniji s Ujedinjenim Kraljevstvom, ali postala istovremeno i ulazna točka u EU, a Velika Britanija mogla bi izaći iz carinske unije i sklapati vlastite trgovinske aranžmane s trećim zemljama (u čemu bi, opet, Sjeverna Irska onda mogla sudjelovati).
Velika razlika u odnosu na prijašnji sporazum je uvođenje mogućnosti izlaska Sjeverne Irske iz tog aranžmana četiri godine nakon kraja tranzicijskog perioda (kraj sljedeće godine) odlukom pokrajinskog parlamenta, no to je, smatra Financial Times, malo vjerojatan scenarij. Nadalje, prema sporazumu, Ujedinjeno Kraljevstvo obvezalo se na ujednačeno i pravedno natjecanje, što isključuje snižavanje regulatornih i poreznih standarda na koje su mnogi na Otoku računali kako bi time pojačali konkurentnost u usporedbi s EU-om. S obzirom da je jedan od osnovnih argumenata za izlazak iz Unije bilo smanjenje navodno nepotrebne i oktroirane europske regulative i rigidnih standarda, ovo nije beznačajan kompromis s britanske strane, premda je fraza o ujednačenom natjecanju toliko općenito definirana da nudi dosta manevarskog prostora za različita tumačenja.
Usprkos pomicanju granične kontrole na granicu između Velike Britanije i Sjeverne Irske postoji velika mogućnost da britanski parlament u subotu odbaci i drugi ugovor između Ujedinjenog Kraljevstva i EU-a. Sjevernoirski DUP, koalicijski partner Johnsonovih konzervativaca otvoreno je izrazio protivljenje ovom sporazumu, kao i laburisti koji žele potvrdu sporazuma na referendumu, a moguće je da protiv budu i tvrdolinijaši iz redova vladajuće stranke. Kako bilo, premijer tvrdi da produženja roka za izlazak neće biti i da Ujedinjeno Kraljevstvo u svakom slučaju napušta EU zadnjeg dana ovog mjeseca.
Matematika, kako sada stvari stoje, nije nimalo obećavajuća. Uz protivljenje DUP-a i vjerojatno nekih torijevaca, za prolazak sporazuma u parlamentu, Johnson će morati dobiti pristanak umjerenih konzervativaca koje je nedavno izbacio iz stranke, ali i dijela laburističkih zastupnika, što se po svim procjenama čini nemogućim. S druge strane, neke stvari iz novog dogovora ipak mu idu u korist, koliko god bila riječ o starom sporazumu s nekoliko izmjena. Prvo, usprkos prijašnjem protivljenju, EU je pristala sklopiti novi sporazum i drugačije definirati 'zaštitnu mrežu' na granici Irske i Sjeverne Irske. Drugo, umjesto mehanizma koji nije previđao mogućnost jednostranog prekida takvog aranžmana, to je sada moguće, premda ne i izgledno (velik broj britanskih medija smatra da ovaj sporazum zapravo daleko permanentnije Sjevernu Irsku smješta uz EU od prijašnjeg). Treće, ovo znači da Velika Britanija (Ujedinjeno Kraljevstvo minus Sjeverna Irska) može sklapati vlastite trgovinske sporazume s trećim državama, što u prijašnjem sporazumu nije bilo moguće.
Tih nekoliko točaka moglo bi do subote natjerati neke da se predomisle, posebice imajući u vidu zamor ovom temom u političkom životu zemlje. Nije sasvim zanemariva niti želja mnogih torijevaca da njihov miljenik Johnson ispadne pobjednik u priči s napuštanjem EU-a, makar i uz nepoželjan sporazum. Pored toga, političari su možda sada spremni shvatiti da se granica s EU-om jednostavno mora negdje staviti i da bolji sporazum ne mogu dobiti. Ako parlament odbije sporazum, dvije načelne opcije su na stolu. Johnson može tražiti novo produljenje roka za izlazak, iako kategorično zasada odbija takvu mogućnost, ili Ujedinjeno Kraljevstvo može 31. listopada izaći iz EU-a bez dogovora, što nosi sa sobom cijeli niz rizika za ekonomiju i društvo u cjelini.