Mali trgovci imaju legitimno pravo ne prodavati robu kojoj je cijena ograničena ako su na gubitku, a kažnjavanje zbog toga nema smisla
Vlada predlaže zakon o iznimnim mjerama kontrole cijena (tj. o ograničavanju cijena), a čitajući komentare zainteresiranih, čini mi se da tu i nema mnogo prostora za prihvaćanje prijedloga. Alternativa je da se odustane od bilo kakva ograničavanja cijena, ali s obzirom na to da znam kako su se zaista određivale ograničene cijene i kako su odabrani proizvodi, teško da će se u mandatu premijera Andreja Plenkovića odustati od takve politike.
E, sad, možemo mi raspravljati o tome je li ograničavanje cijena sedamdeset proizvoda dobra ili loša politika, no takva je kakva je, ima nedostataka, ali, ruku na srce, ima argumenata da takvo što Vlada provodi. Sada je riječ o zakonu koji bi Vladi omogućio da donosi odluke o ograničavanju cijena zbog neke krizne situacije, a da ne mora donositi uredbe. U raspravi je poznata organizacija koja štiti interes i malih trgovaca s pravom zabrinuta za njih jer kaže da ‘mjere propisane tim zakonom utječu na sve trgovce, ali osobito na one manje, u manjim sredinama, koji nemaju izraženu pregovaračku moć na tržištu, stoga teško mogu utjecati na formiranje cijena proizvoda‘.
Tržišni diktat
Ponavljam, to je stajalište u redu, a čini se da ga razumiju i u Ministarstvu gospodarstva jer je ispod toga komentara navedeno da je rečeno primljeno na znanje. No što bi se dogodilo da taj prijedlog bude prihvaćen u Hrvatskom saboru? Zamislimo idealnu situaciju za male trgovce – da budu izuzeti iz tog zakona. Kako je već navedeno, ti mali trgovci i u normalnim tržišnim uvjetima imaju manju pregovaračku moć na tržištu i sigurno je da će dobavljač prije sniziti cijenu nekom velikom trgovačkom lancu nego kvartovskoj trgovini ili lancu manjih kvartovskih trgovina. A odluči li vladajuća garnitura zakonski osloboditi manje trgovine ograničavanja cijena, bojim se da im u tom slučaju ništa neće pomoći ili će pomoći vrlo malo. Jer ako su one u normalnim uvjetima slabiji konkurent velikim trgovačkim lancima, onda mi se ne čini da će ograničavanje cijena potaknuti kupce da idu u te male trgovine. Ali, evo, ako manji trgovci smatraju da trebaju biti izuzeti iz ovoga, ja ih podupirem, samo treba vidjeti hoće li to biti u skladu s ustavnim načelima, primjerice s člankom 49., stavkom 2. (država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu).
No u jednom komentaru predlaže se dopuna koja mi se nije svidjela: ‘Treba propisati kaznu i za slučaj kada trgovac nema proizvoda s ograničenom cijenom u ponudi.‘ Dobro je da taj prijedlog, neka se ne ljuti komentator, nije prihvaćen. On je htio zaštititi potrošače plašeći se poteza malih trgovaca da, primjerice, neće u svojim trgovinama prodavati slaninu (sada je jedan od spomenutih sedamdeset proizvoda s ograničenom cijenom) jer bi s takvom cijenom bili na gubitku. Iako cijenim komentatora, ne znam što bi se time postiglo. Ne možemo ići u krajnost ako to zaista nije nužno. Ako pretpostavimo da je politika ograničavanja cijena dobar potez (neće trajati dovijeka), onda je valjda cilj da se provede sa što manjom štetom za poduzetnike i trgovce, a ne da ih još kažnjavamo jer, eto, ne žele prodavati te proizvode.
Pomoć lijenčinama
S druge strane, što bi sami kupci dobili time? Možda to da primjerice mene kao poznatog (i priznatog) lijenčinu žena pošalje u pekarnicu po kruh i slaninu. S obzirom na to da je mala trgovina u mom kvartu bliže pekarnici od velike, tada bih bio na dobitku jer ne bih morao pješačiti tristo metara više. No ako mala trgovina ne želi prodavati slaninu jer joj se ne isplati, onda bi moja lijenost nadrapala.
Mislim da je jasno kako ne vidim smisla kažnjavati male trgovce ako odluče ne prodavati nešto s ograničenom cijenom jer bismo to svakako mogli kupiti u velikoj trgovini, kojoj se ipak isplati držati takve proizvode.
POST SCRIPTUM
Zašto nije prihvaćen prijedlog da se kazne mali trgovci ako ne prodaju proizvode s ograničenom cijenom, u Ministarstvu gospodarstva objašnjavaju: ‘Mjere moraju biti prikladne za jamčenje ostvarenja postavljenog cilja i ne smiju prekoračiti ono što je nužno za njegovo postizanje. U tom smislu propisivanje mjere obveze osiguravanja dostupnosti određene količine proizvoda u svakom trenutku, sukladno s praksom Suda EU-a, značilo bi prekoračenje onoga što je nužno za postizanje ciljeva koji se nastoje postići Prijedlogom zakona. Vodilo se računa da su propisane mjere u skladu s načelom proporcionalnosti, odnosno da su prikladne i nužne za postizanje željenog cilja te da ne nameću nerazmjeran teret trgovcima, koji je pretjerano težak u odnosu na cilj koji se želi postići.‘